Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

U podnožju kanjona Karaša, na samom izlasku rijeke iz stijena divljeg kanjona kroz kojega si je tisućama godinama kročila put, nalazi se mjesto na kojemu su u davnini bile izgrađene tri vodenice.

            Mjesto je oduvijek bilo poznato kao Gurguteg, iako se danas ovaj naziv sve rjeđe koristi. Dvije vodenice su bile izgrađene na desnoj strani, a jedna je bila podignuta na lijevoj strani rijeke Karaša, nalik ogrlici na kojoj su bile zarobljene kuglice.

            Kako se je zvala najstarija od tri vodenica i koje je sve godine bila u Gurgutegu podignuta, - nije mi poznato. Ne znaju to niti naši stari. Bar oni koje sam s velikom znatiželjom pitala. Tužno je da niti sama konstrukcija nije ostavila ni najmanji trag, zgazilo ju je vrijeme, i veoma je teško, možda čak i nemoguće, rekonstruirati povijest tog nekada itekako korisnog objekta. Ipak, nepobitni svjedoci njezinog postojanja su podaci koji su se stoljećima prenosili usmenim putem, zatim naziv mjesta i nekoliko slike iz samog početka prošloga stoljeća.

            Na istom idiličnom prirodnom prostoru je oko 1700. godine bila izgrađena i druga vodenica. Nosila je ime Kamenica i bila je, kao i sve ostale vodenice u Karaševu, dio svakodnevnog života naših predaka. Seljaci su u vodenicu nosili velike količine kukuzuza i vraćali su se kući s domaćim brašnom. Uostalom, oko vodenice je uvijek bilo puno posla, tako da briga oko vodenice je često puta bila posao više ljudi, a ne samo vodeničara. Niti Kamenica nije izdržala do naših dana, tiho se je i bezglasno ugasio pod ugrizom vremena svaki trag ovog važnog dijela naše kulturne baštine i važne karike povijesti Karaševaka na ovim prostorima.

            Jedina od tri vodenice iz Gurgutega koja je uspjela preživjeti propadanje je Velika vodenica, smještena na desnoj strani rijeke Karaša, na samom ulazu u Nacionalni park Semenic-Cheile Caraşului. Bila je izgrađena 1883. godine, bar tako stoji zapisano na jednoj unutarnjoj drvenoj gredi, i još uvijek je aktivna. Istina, danas je koriste samo nekoliko obitelji koje tvrde da Velika vodenica daje najbolje i najsitnije brašno upravo zbog starog i posebnog mehanizma funkcioniranja. No isto je tako istina da se Velika vodenica mora pod hitno obnoviti jer u drugačijem slučaju će i ona u kratkom vremenu doživjeti sudbinu svojih starijih „sestara”, a i svih drugih vodenica iz našega mjesta.

            Karaš je iznimno pogodna rijeka za vodenice, a voda i brašneni proizvodi su predstavljali, ne samo u davnini nego i danas predstav-ljaju, osnove svakodnevnog života. Premda je u gradnju vodenice trebalo uložiti mnogo truda, voda rijeke Karaša je bila ona koja je okretala impresivni vodenički kamen. S drugim riječima, energija za funkcioniranje je bila besplatna, nije trebalo uložiti ni ulja, ni drva, ni ugljena. Štoviše, djelatnost vodenice nije štetila prirodi i okolišu nego je čak i približila ljude rijeci i prirodi. Sve su to razlozi zbog kojih je negdje oko 1800. godine u Karaševu bilo četrnaest vodenica, - bar su mi tako rekli neki stari mještani kod kojih je informacija stigla usmenim putem, prenesena iz generacije na generaciju. S iznimkom vodenica koje su bile izgrađene na Gurgutegu, sve ostale  su nosile imena svojih vlasnika, tako da i dandanas u Karaševu imamo, na primjer, ruševine Arsulove vodenice, Tinkulove vodenice, itd.

            Koliko je meni poznato, elementi jedne stare karaševske vodenice će biti sačuvani u Muzeju iz Karaševa, čija izgradnja se upravo približava kraju. Na taj način će i nadolazeće generacije upoznati mehanizam funkcioniranja stare karaševske vodenice i dijelić naše povijesti na rumunjskom prostoru.

            Nije mi, međutim, poznato da li netko namjerava obnoviti i zaštititi od vremenskih nepogoda i ove zadnje vodenice koje se još uvijek mogu opaziti na obalama Karaša ili će u narednim godinama i one propasti, isto kao što je propala Kamenica i mnoge druge.

Maria Calina