Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Što više gledam ljude to mi se više obistinjuju riječi Fra. Ante Kukavice koji kaže da “Isusa više volimo onda kada nam više oprosti”.

            Naime, radi se o primjeru triju sestara  iz Žimbolije. Dvije žive u Njemačkoj, a jedna je ovdje. Katolička obitelj. Dok je mama, koja je živjela u skromnoj kućici, bila živa, nekako je obitelj još bila na okupu, nekako je sve još ličilo na obitelj. Sestra iz sredine je često dolazila s mužem iz Njemačke i pomagala mami... Nakon mamine smrti se je sve naglo promijenilo... Ta ista sestra dolazi i nalazi kuću bez kreveta, frižidera, ormara... i kaže joj se: prodat ćemo! Ti potpiši da ti ne treba! Dve sobe za tri sestre-sve ne možemo zajedno da koristimo! Za vas su nekoliko zida od zemlje i slame ništa! Što da delimo! ... kao što možete pretpostaviti, sestre su sad na sudu... i uličnom i državnom...

            Nekako slično vidim ovih dana naše Zajedništvo Hrvata u Rumunjskoj. Mala kućica sa dvije sobe... jedna soba s karaševskim identitetom, u kojoj su ugrađeni veliki napori i žrtve od 90’-te pa do danas... slike, simboli, poznanstva, skupovi, kongresi, svađe i sjednice... a jedna druga soba, kojoj skoro nema kraja, sa kulturnom baštinom... svaki mijesec ova novinja izvadi ponešto iz te sobe i pokaže narodu.

            Nekako je sve još na okupu dok su nam stari tu... ali sve prisutnija je potražnja za sobe. Ima već 6-7 godina otkad se zajednička kuća karaševskih Hrvata stalno mijeri... mijere joj se dohotci, plaće, troškovi, događaji, putovanja, projekti, planovi... i svakim danom dolazi i nova sestra... da počnemo s nama samima:  na primjer, osim vlč. Ðjurđja Katića koji je bil u slogi sa svakim... “Crkva u Karaševaka” uvijek je pokazivala nezahvalnost da u zajedništvu nema svoju sobu i status korisnika. O zajedništvu sa lupačke strane nije profesional-no govoriti kao o posebnoj sestri, jer je sve do dolaska prof. dr. Petra Hacegana ta organizacija bila jedno sa Crkvom. Tek sada ima svoj put i svoju težinu kroz kulturne aktivnosti u zajednici. Posebno se u zadnje vrijeme ističu i osobe koje nisu dio neke organizacije, ili su bile dio “svake organizacije”, opet sestre koje plaču da nema slobodne sobe!

            Ne želim suditi nikoga niti želim reči da će za par godina, sav trud profesora Radana i njegovih suradnika biti prodan ili uzaludan! Ono čega se ja bojim je to, da kao u priči iz Žimbolije, sestre nisu sestre! Nisu prijatelji i nije im kriterij sloga i zajedništvo nego samosebnost. Postavio bih im osobno pitanje: da li će se tako odnositi prema zajedničkoj kući kao što su se odnosili prema malim sjedištima, koje je zajedništvo stavilo na raspolaganje u svakoj općini kao znak prisutnosti u teritoriji i mjesto okupljanja za učvršćivanje zajednice. Jesu li se tamo kupili ljudi kulture u to ime? La li da bude tako i u Karaševu za 2-3 godine?

            Mislim da je roditeljska kuća jedne zajednice simbol, a mjesto u njoj je neizmjerno i univerzalno ako je promatramo kao Hrvati i Karaševci. Ne radi se o kvadraturi nego jesi li ti otvoril srce da u njemu napraviš još jednu sobu u tom zajedništvu. Jesi li ti ponosan na tvoj kraj da bi njeno blago bilo bolje čuvano, jesi li ti potaknul malko mladež da ne zaboravi nošnju-tako da i ti budeš suradnik folklora u kraju...

            Dragi prijatelji lako je rušiti... a rušenje je samo pokazatelj toga da cilj nije bio zajednički! Blago krotkima srcem...

Dr. theol. Davor Lucacela