Arhiva articole Hrvatska grancica Diverse |
BLAGA LEPOTA ZIME |
luni, 29 februarie 2016 | |
Makar če zimi slnce nema više snagu, ipak, tamo na nebu
izgleda če je nasmejan od radosti če voljena zima se pojavila u našim kraju.
Svaka
zima me poseća na detinstvo. Pamtim kako sam sidela s nosam zalepenim na
studenem i zaparenim obluku i sam gledela kako bele „muvice“ se vaću jena za
drugu. Znam da sam bila fascinirana. Te muvice su padale iz neba i baš prid
mojem očimami su činile svakojake akrobacije i su se svezale kakon štenje s
drugim muvicama. A tej magičan spektakl je bil samo za mene!
Su
prošle godine od toli...
Jenog
zimskog i slnčanog dana sam se odlučila da se prošetam kroz ,,Cheile
Caraşului”, pokraj reke ,,Caraş”, uz pućaku Rajštajk, koja veže Karaševo za
Prolaz. Sam tela da otkrijem bajkovitost zimske lepote koja menja prirodu u ovo
doba godine. Sam tela da vidim ima li ješte zima onu magičnu snagu koju sam
doživela u detinstvu.
Tej
dan sam se osećala kako da sam ja bila
glavni lik iz bajke i činilo mi se če sve te lepe krajolike su pripadale samo
meni. Počevši od drvi s njinim granama plnim od snega, sve do zamrznutoga kraja
reke, koji se bil zavil s debelom pokrovicom od leda.
Pućaka
Rajštajk krije prilepa mesta koje se dadu otkriti u bilo koje vreme. Ipak, ona
iskonska, božanska lepota kakon kad ne nim suđena da ju vidimo bilo kad i bilo
kako, nego samo tad kad se raduju dni. Kad su srećni! A kad su dni srećni,
njina radost se priljeva iz neba. Taka je za velika če ne možu da ju drže samo
za sebe, nego ju trve naokol – svudi i svakomu. A ja sam se natrefila baš na
tej dan da budem tamo!
Razigrana je šuma kad je zelena i plna s cvećami i
vesela kad joj tići, čelke i šturci svire
neku magičnu simfoniju, samu od nji znatu. A zimi, kad obleče belu
aljinu od snega, kakon če stuli glavu i se kaje za sve što je ludovala leti,
ali, isto tako, pokorno i čutljivo čeka, da joj se oprosti za ono što zna če la
pak da učini kad slnce ojača.
Šetanje
kroz ,,Cheile Caraşului”, je bilo pravi blagoslov za mene. Otkrila sam više od
prirode nego što sam se od nje čekala na početku. Bela šuma, iako ti na početku
izgleda tužna, bez volje i bez slamke radosti, ako natrefiš onej srećan dan,
ispred oči la da ti se razjasni jena nova slika. U toj sliki jest život!
U
ovakvim prilikama ni same reči nemaju snagu da ispripovedaju sve što sam ja
doživela, ali kako da, ipak, nekako zapečatim tej poseban dan, ne samo u
mislima, sam napravila i nekoliko slike, koje da mi nadopune album s lepim
uspomenama.
Majka
i deda su mi povidali če nekiput zima je bila inaka. I po dlgo je trajala, i po
više sneg je bil. U sidašnje vreme zima nema dlgu trajljivost, nema niti onu
jakoću kakon neki put odavna. Niti sneg ne traje. Sejdan ga jest, sutra ga ne
više.
Iz
svega što sam ja proživela onog dana uz Rajštajk, ne bi nikad mogla više da
nazovem zimu „tužnu“. Zima je radosna i vesela! Tužna je samo kad se zimi ne čuje
dičarski glas odostrag obora ili ispred sokaka kad se voze na sani i se sigraju
u snegu. Kakon što smo se i mi i naša starešina sigrali kad smo bili mali, kad
smo bili deca...
Makar
kako, zima zna da bude lepa i tad kad nim ne donosi sneg. Ali, mi ne stignemo
da vidimo tu lepotu stran naši briga. A te brige su sve po velike, če imamo od
što po više i po velike stvari za koje
da se brigamo i mlogo druge neke stvari što ješte „treba“ da učinimo. Tako če
ne stignemo da se radujemo onem malim i nevažnim stvarima.
Valja
stran toga se i zima u stražnje vreme rasrdila, pa nim ne donosi više sneg
kakon neki put?
Maria Calina |
< Precedent | Urmator > |
---|