Arhiva članaka Hrvatska grancica Nase istine Search by tag : alegeri, parlamentare, alegeri parlamentare, carasova, Carasova |
OCPE NEZADOVOLJSTVO U KARAŠEVU |
Thursday, 07 April 2016 | |
„Tko je prodal, zašto ne prodal komandu (tj. zgradu
općine)“? začuo se je iz okupljenog puka jedan odlučan glas.
Zbilo
se to u nedjelju 24. siječnja prilikom tradicionalnog govora karaševskog
vicikneza, s nadležnostima kneza, u trenutku kad je čelni čovjek karaševske
općine obavijestio okupljeni narod o očajničkim pokušajima općine da pronalazi
obiteljskog liječnika koji bi radio u Karaševu, Nermiđu i Jabalču. Problem je
nastao nakon što je pri kraju prošle godine doktor Popa Claudiu, dotadašnji
dugogodišnji liječnik opće/obiteljske medicine, naprosto napustio naše mjesto i
otišao na specijalizaciju ili ne znam kamo. Da stvar bude još gora, negdje oko
početka 2007. godine, liječnik je od karaševske komande kupio po izrazito
povoljnjoj cijeni medicinski dispanzer smješten u centru sela, praktički jedini
iz sela, i zemljište površine 1439 četvornih metara. Shodno prodajno-kupovnom
ugovoru, medicinski dispenzer i pripadajuće zemljište, koji je desetinama
godinama, možda čak i više, bio vlasništvo karaševske komande, a samim time i
karaševskog puka, trenutačno je privatni posjed doktora Pope Claudiua Andreia.
U međuvremenu, nakon odlaska doktora Pope, u Karaševo je došla druga liječnica,
no ona je u našem mjestu radila svega nekoliko dana, a zatim otišla, žaleći se
pritom na pritisak medija i na činjenicu da u privremeno dodijeljenom prostoru
iz Doma kulture ne postoje minimalni sanitarno-higijenski uvjeti za obavljanje
zdravstvene djelatnosti. Nešto više od nekoliko dana, najviše dva – tri tjedna,
konzultirao je u Karaševu sljedeći liječnik, u istom prostoru iz Doma kulture,
no i njegov boravak među nama je već davna prošlost. Ipak, komanda je i dalje
optimistična kad je riječ o dolasku lijećnika obiteljske medicine u Karaševo, a
to smo doznali prilikom jednog
tradicionalnog govora karaševskog kneza, kad nas je prvi čovjek općine
obavijestio da je jedan novi liječnik manifestirao želju doći u Karaševo.
Istodobno s potragom za liječnikom intenzivno se radi na preuređenju jednog
prostora iz Doma kulture, kako bi novi liječnik radio u civiliziranim uvjetima,
još smo doznali na istom tradicionalnom okupljanju.
Nisam
uspio u mnoštvu ljudi otkriti kojemu sumještaninu pripada gorenavedeno pitanje, iako je Karaševo relativno maleno naselje,
gdje se manje-više međusobno svi dobro poznajemo. Ne znam niti da li je taj
revoltirani čovjek bio u pravu kad je postavio to pitanje (možda je išao
predaleko), ali znam da slično kao on s pravom razmšlja i većina mojih
sumještana. U odsutnosti obiteljskog liječnika, zdravstveno osigurane osobe ne
mogu više ostvariti pravo na recept i zakonom propisane besplatne lijekove,
hitni slučajevi i osobe sa zdravstvenim
tegobama moraju otići na pregled u dvadesetak kilometra udaljenu županijsku
bolnicu u Ričici. Situacija je dramatična, posebice kad se ima u obziru da su
najčešći pacijenti medicinske ordinacije mala djeca i starije osobe.
Sredinom
prošlog desetljeća je upravo stvoren idealan teren za prodaju seoskih dispanzera
Neki
misle da je doktor Popa kriv za novonastalu situaciju, drugi smatraju da je
kriva komanda, treći misle da su zajedno krivi i doktor i komanda, a čovjek
koji se u nedjelju oglasio ispred zgrade općine išao je direktno u srž stvari.
On smatra da je kriv isključivo onaj koji je prodao dispanzer jer potencijalni
kupac ne može nešto kupiti ako netko mu to nešto ne proda. Više od toga,
potencijalni kupac ne može nikoga ucjeniti da mu nešto proda, posebice kad je
prodavač Mjesno vijeće ili načelnik, jer je ucjena krivično djelo i kazni se
drastično ako se na sudu dokaže da je to tako. Doktor Popa Claudiu je samo uzeo
ono što mu se dalo, on je samo kupio ono što mu se prodalo. Zapravo, pored
neosporne volje, postojao je čitav splet okolnosti koji je usmjeravao tadašnju
karaševsku administraciju upravo prema prodaji karaševskog mjesnog dispanzera.
S jedne strane, mlad, pespektivan liječnik i siromašna karaševska komanda, s
druge strane žalosno stanje čitave zgrade dispanzera i unutrašnjih prostorija,
bez minimalnih uvjeta za obavljanje liječničkog posla, te odredbe Vladine hitne
uredbe iz 2005. godine i zakona 236 iz 2006. godine, koje su u općeprihvaćenoj
interpretaciji primoravale komande da prodaju mjesne dispanzere situirane u
privatnom vlasništvu ukoliko su obiteljski liječnici to zahtjevali. Imajući u
obziru navedene činjenice razumijem zašto je u to doba prodaja dispanzera
izgledala čak i kao dobar potez. Ne razumijem, međutim, i nikako se ne slažem
potezom karaševskog petnaestogodišnjeg obiteljskog liječnika, no istodobno sam
svjestan da je svaki čovjek slobodan organizirati svoj život onako kako smatra
potrebnim. Uostalom, doktor Popa je u rekordnom vremenu naučio karaševski idiom
i bio je veoma pristupačan ljudima, riječ je o izvrsnom stručnjaku, nepogrešivom
pri postavljanju dijagnostika. Niti Vladina hitna uredba 110 iz 2005., niti Zakon 236 iz 2006 ne govore ništa o seoskim dispanzerima koji su se nalazili u društvenom vlasništvu kao javno dobro, koji su bili općenarodna imovina. A naš dispanzer je u to doba upravo to i bio, I Uredba, i Zakon odnosili su se isključivo na dispanzere iz privatnog vlasništva općine, a ne na one iz javnog vlasništva. Premda ih nitko na to nije prisiljavao, na sjednici karaševskog Mjesnog vijeća iz 14.10.2005. godine naši konsilijeri su jednoglasno odobrili transfer, odnosno prijelaz dispanzera iz općeg vlasništva u privatno vlasništvo.komande kako bi se stvorili uvjeti za prodaju. Da nisu realizirali taj transfer, dispanzer bi i danas bio naše opće dobro.
Vladina
hitna uredba 110 iz 2005., Zakon 236 iz 2006 i Odluka Ustavnog suda iz 9.
listopada 2007. godine
Do
daljnjega ili zauvijek, veliko Karaševo je ostalo bez svog dispanzera. Sve je
počelo Vladinom hitnom uredbom 110 iz 2005. godine i Zakonom 236 iz 2006. koji
je s izmjenama i dopunama odobrio Vladinu uredbu. Odredbe navedene uredbe i
Zakona imale su efekt sve do 9. listopada 2007. godine, kada ih je, na žalbu
jedne opskurne Općine iz županije Kluž, Ustavni sud proglasio neustavnima,
posebice zato što teritorijalno-administrativnim jedinicama krše pravo na
slobodno postupanje s privatnim vlasništvom, a stanovnicima uskraćuju pravo na
zdravstvenu zaštitu upravo postojanjem .rizika mijenjanja destinacije objekta
nakon isplate zadnje svote iz ugovora. Međutim, karaševski dispanzer je prodan
dok su na snazi još uvijek bile odredbe Uredbe 110 i Zakona 236, prema kojima
prodaja nije mogla biti izbjegnuta. U to doba su seoski dispanzeri prodani i
liječnicima koje su samo nekoliko godine dijelile od mirovine. Na pitanje zašto
onda nisu bili prodani svi medicinski dispanzeri iz Rumunjske moglo bi se
odgovoriti da obiteljski liječnici nisu to zahtjevali. Tko je u to doba mogao
biti inspiriran kao Mjesne vijeće općine Bontida iz županije Kluž, koje je
odlučilo da svoje ne proda jer ga na to nitko ne može ni prisiliti, a pravo
izbori zatim na Apelacijskom i Ustavnom sudu?
Sad svi govorimo!
Jedini, ili jedan od onih, koji je svojevremeno
javno protestirao, s dosta solidnih argumenata, priznajem, protiv odluke
Mjesnog vijeća i karaševskog kneza da se proda karaševski dispanzer bio je
gospodin Marjan Sorka. On je u to doba u nekoliko navrata glasno govorio svima
nama, i to na tradicionalnom nedjeljnom okupu, da je prodaja dispanzera štetna
po naše selo i da će posljedice takve prodaje pogoditi sve nas u skoroj
budućnosti. Koliko mi se čini, tada smo svi šutjeli, a mogli smo govoriti,
nitko nas nije branio da se glasno izjasnimo. Rijetke iznimke, ako su uopće
postojale i druge osobe koje su imale stav protiv prodaje, neka mi oproste što
sam ih zaboravio. Sada svi govorimo. Čini mi se da je prekasno.
Ivan Dobra |
« Prethodna | Slijedeća » |
---|