Arhiva articole Hrvatska grancica Obiceiuri si traditia |
SMERLJANJE, DRUGI STARI KARAŠEVSKI OBICAJ |
vineri, 17 iunie 2016 | |
Običaj smerljanja je sličan običaju otkukanja.
Oba
stara običaja ne mogu da se slave brez ovac. Kad su ovce su brkari, a kad su
brkari su i ovčari. Smerljanje se slavi otprilike, na dve ili tri nedelje posli
otkukanja.
Po
starim nauku, koliko brkara su bili na otkukanju toliko laju da budu i na
smerljanju. Ni po više, ni po malko. Kako da može da se tera red običaju, na
otkukanju ovčar i svi njegovi brkari se pogode kad laju da smerljaju. Čast je
ozli ovčara da kaže svim ortakam: “Braćo, aida te da budemo svi složni i da se
pogodimo kad lamo da smerljamo!”. I tako svi se slože i zajedno izdaberu jedan
datum da smerljaju.
Raspitala
sam se naokol za ovej stari običaj. Slušala sam po više brkari kako su oni
slavili smerljanje, ali to ne bilo dosta, odlučila sam da pitam i jenog pravog
ovčara. Ne mi trebalo mlogo da mislim i da iznova zamolim dedu Dzanjku da mi
pruži tu pomoć. Dobrom voljom i velikom željom počme:”da ti kažem devko dedi
ovako...”
Se bliža smerljanje. Ovčar se drži za reć što je
dal na otkukanju, i preti svem brkaram s nekoliko dana prije da dođu kod njega
kod struge da naprave kočer de da stave jaganci.
I
tako dan dođe, dan prođe stigne i dan smerljanja. U raninu toga dana žene
zgotvaju jelo s kojim laju da idu kod ovčara. Zgotvaju rizanci od kokoške,
svare nekoliko perišore, ispeku neku kalbasicu, pa zamese za pitu, za trupac od
oresi i za perku, kolač što niti jenu
godinu nesu falili iz kotarice što se nosi kod ovčara. Specialitet što se je na
smerljanju je jagnje ispečeno u kukni doma kod brkara.
Dok
se za svu tu rađu brinu žene, luđe pođu kod ovčara. Kako da ne idu s letnom rukom
uzmu čuturu s rakijom. Kod struge ovčar nasmejan čeka da mu dođu svi ortaci
popravni da smerljaju. Lepo ga pozdrave, pruže mu čuturu da poglne rakiju i se
usipaju za kratko u turvin.
Okol
toga doba stignu i ovce iz polja koje su čekane od brkari da ji pomlzu. Svi
brkari što su se skupili nabiju ovce za strugu i se metnu na rađu.
Otkad
svi završe mlženjam tradicija je da svaki brkar po redu metne svo mleko što je
pomlzal tej dan u jedan velik stružnjak kojemu mu vele “mera”. Za pomoć im je
tej stružnjak da mogu da znaju koliko mere mlekam imaju. Koj ima najmlogo mleko
prvi je što ide oma od sutra dan iznova kod ovčara na mleko, a koj ima najmalko
je stražnji.
Na
smerljanju se sakupi mlogo narod kod ovčara kako što neki put na kapari: i
mlad, i star, i velik, i mal...
Rađa ide, vreme prodi, stigne svakomu brkaru odoma
žena, mlada, unuci i unuke. Čim stignu, deca dobiju u jenim grnčiću mleko
presno da popiju pa sigraju se, jure se, civkaju, a žene se umese i one da mere
mleko. To je ta radost što u reči nemože da se opiše nego samo na smerljanju da
se oseti.
Žene
donesu u jenoj velikoj kotarici od prući
svo jelo što su doma zgotvale. Ali pošto jagnje ispečeno ne može da stane i on
u tu kotaricu, ga metnu u jenu karlicu od dreva, zaviju ga s cidilam i nakite
ga s liličam, kojeg devke mlade nose.
Svaka
žena donese isto jelo ali razlike su mlogo, to je pravi razlog da se pritiču.
Pogliđu si jena drugoj koja ima po lepu katruncu s kojom je zavijeno jelo u
kotarici, fukaju oči na jagnje kolik je za velik, kako je ispečen, jel jednako zarumenjen, koja je
zamotala najlepo kolači...
Kad Bog
jim na tej dan da lepo vreme, prostru nadvoru, na travu zelenu, bel trpeznik na kojega svaka
žena metne svo njejno jelo. Kolik je za dlg trpeznik toliko je za pln svakim
jelam.
Kad
to sve svrše vikaju ovčara, i svi koji su na smerljanju, da dođu na jelo. U to
vreme svi brkari svrše rađu. Prid ručak, ovčar s jenom čuturom s rakijom u ruki
nameni Svetomu Vendelinu, pastiru od mare, svetomu slncu, svetomu mesecu, zemljici,
rosici, travici i kišici, da budu za pomoć mari, da bude u miru. Pa počmu da
jedu za redam rizanci, perišore, meso i na kraju kolači.
Tradicija
je da otkad svi zajedno jedu, ovčar ide od brkara do brkara da dobije neko jelo
što la da si stavi kod njega kod struge. Prvi put uzme jenu vreću za meso.
Svaki ortak izdabere najlepo parče mesam od jagnjeta pa da ovčaru. S drugom
vrećom ide za pitu i za kolači i na kraju s dva stružnjakam za rizanci i
perišore.
Nažalost,
u današnje vreme pri, priretki su što smerljaju. Narod što
nekiput je smerljal pravi je svedok za veliku i posebnu radost što ju
setiš na smerljanju nego i za lepe uspomene koje cel život se pamte.
Maria Calina |
< Precedent | Urmator > |
---|