Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Danas je facebook kao i jutarnja kava. Ustanemo, prekrižimo se, skuhamo kavu i otvorimo facebook. Ili možda obrnutim redosljedom: prvo facebook pa tek onda sve ostalo.

            Ljeto je, toplo je i većina nas je na godišnjem odmoru. Više ne morate telefonirati susjedu, prijetelju ili rodbini da biste znali gdje je. Otvorite njegovu stranicu na facebooku i saznat ćete sve. Da li je na moru u Hrvatskoj, Grčkoj, Turskoj ili na Crnom moru, da li je u Međugorju, gdje pjie kavu, gdje većera, na kojoj se plaži sunča, da li ima novu frizuru ili boju kose, možda novo auto, da li se našao na kavi sa starim ili novim društvom itd. S facebook stranice možemo saznati više o jednoj osobi negoli da imamo njegov životopis ili čak da smo išli s dotičnom osobom u školu.

            I kao i svaki običan čovjek 21. stoljeća prošetam i ja svaki dan po virtualnom svijetu znanih i neznanih (prijatelja, pa prijatelja od prijateljevih prijatelja itd.). Veseli me kad vidim da mještani naših sela putuju, odmaraju, druže se, idu na hodočašća.

            No uvijek sam nekako imala dojam da nešto tu nedostaje. I onda mi je sinulo da je to naša starina koju baš i ne vidimo ovjekovječenu na slikama facebook.a.  Čast iznimkama koji našu starinu slikaju i objavljuju na društvenim. Slikamo po tuđim krajevima i zemljama stare zgrade, palaće, mlinove, rijeke. Slikamo tuđu povijest, starinu, običaje, slikamo zapravo tuđe živote. Gledamo i divimo im se kako je čuvaju, obnavljaju, prikazuju ostalom svijetu i turistima.

            A što je s našom starinom? Ona je tu okolo nas, čeka da je primjetimo, DA JOJ SE VRATIMO, da pazimo na nju, da je čuvamo i očuvamo kako su je i naši pradjedovi čuvali i predali nama.

            Počnimo samo od onoga što imamo u našim ormarima, u našim kućama. Znam da svaka kuća ima haljine, ćilime, kece, katrunce, kanice, košulje, sve što su naše majke i bake tkale, vezle i prele. Pa to je BLAGO, to je dragocjeno!!! Tko više danas zna to raditi?

            Ne bi li bilo lijepo da u svakom selu organiziramo učenje vezenja, tkanja i pletenja dok imamo još majke i bake koje to znaju raditi? MISLIM DA BI! Na taj bismo način očuvali ove stare zanate koji našu nošnju čine jedinstvenom. Pa gledajte primjer Rumunja. Već nekoliko godina oni promoviraju narodnu košulju: IE, ZIUA IEI! Pa drage Karaševke i Karaševci, koliko vi imate košulja: košulje za svetak, za posti (bele) i mnoge druge. A naše su košulje remek djelo!

            Izvadimo ih van i slikajmo ih, slikajmo se u njima! Neka facebook vidi ovo naše blago! Svaka čast našim kulturnim društvima i mladima koji bar za blagdane oblače narodnu nošnju i onda je stave na društvene mreže.

            A tu su i naša polja, livade, mjesta. Pravi mali muzeji na otvorenom. Koji čuvaju tisuće priča i legendi. Neki dan, odlazeći na svoj salaš, pogledah s velikom tugom puno praznih, napuštenih salaša. O njima ću pisati u sljedećem broju. Vas ostavljam da se sjetite ove pjesme koju smo objavili prije šest godina. Ako mislite i osjećate nešto napisati na temu naših salaša slobodno pošaljite na adresu redakcije u Karaševu da objavimo vaše misli, ideje, pitanja, odgovore.

PJESMA TRAVE

Nekada davno, u neka vremena

Našim su brjegovima stajali

Veliki, žuti

Plastovi sijena.

Salaši su na svakoj livadi

Lijepi i veseli bili

Vrijedni su naši stari Karaševci

Oko njih posvuda sijeno kosili.

I danas prži sunce

I padaju duge kiše

Već dugo nema starih kosača

Da se mnogim plastovima diče.

Narasla je trava i godine ove,

I skoro će se u šibe žute obojit,

No mnogi je ne žele kositi

I u velike, žute plastove pretvorit.

            Dobro vam i blagoslovljeno ljeto! Vidimo se po našim mjestima!

Maria Laţchici