Home arrow Hrvatska grancica arrow POCECI ŠKOLOVANJA U KARAŠEVSKIM SELIMA arrow Hrvatska grancica arrow Invatamant 
Arhiva articole Hrvatska grancica Invatamant

POCECI ŠKOLOVANJA U KARAŠEVSKIM SELIMA PDF Imprimare E-mail
marti, 25 octombrie 2016

Školovanje na maternjem jeziku u Karaševu i ostalim karaševskim selima započelo je pod utjecajem crkve, svećenika, vjerojatno isusovačkih svećenika, koji su bili aktivniji i na ovom području te su organizirali školu na maternjem jeziku u redovima vjernika.

 

            Prvi svećenik koji je postavio osnove naobrazbe na hrvatskom jeziku u Karaševu bio je Mihovil Lovinić. On je otvorio prvu školu 1761. godine, pa su se u kratkom vremenu organizirale konfesionalne škole i u ostalim mjestima pod vlasništvom crkve. U tim školama, svećenici su u slobodnom vremenu bili učitelji, a škole su bile održavane pomoću doprinosa vjernika.

1928.gif

            Prve konfesionalne škole su imale velike poteškoće, ljudi su svim sredstvima pokušavali zabraniti djecama da pohađaju školu. Veoma su teško bili uvjereni da je škola potrebna za napredak naselja i svakoga čovjeka. Istu činjenicu je mnogo godina kasnije, sredinom prve polovice prošloga stoljeća, primjetio i Traian Simu, koji, u svojoj knjizi „Originea craşovenilor“, izdanoj 1939. godine u Lugoju, a odnosivši se na međuratno razdoblje, navodi da slanje djece na studije nije bila uobičajena praksa, iako su Karaševci tada bili uvjereni u dobroćinstvo škole.

            „Budući da su ljudi konzervativnih osobina, veli Traian Simu u svojoj knjizi, ne šalju svoju djecu prema zanatu, ali niti prema intelektualnim karijerama ih ne upućuju. Prema tome, njihov je društveni sloj predstavljen od nekoliko učitelja i djelatnika zapošljenih uglavnom u Tvornicama i domenima iz Ričice“. Kada je riječ o odnosu Karaševaca prema školi, važno je istaknuti kako je u to doba ipak sličan mentalitet (konzervativan) postojao i u rumunjskim selima iz Banata. Karaševci, dakle, nisu bili izuzetak pod tim aspektom, te su se potpuno uključivali u ruralni mentalitet epohe.

            Vrativši se počecima školovanja u karaševskim mjestima, istaknut ću da su konfesionalne škole funkcionirale sve do kraja 19. stoljeća, točnije do kraja 1889. godine, kada je pokrenut prvi pokušaj za uvođenje mađarskog jezika kao  predavalačkog. Tom prvom pokušaju je izdržano. Drugi je pokušaj bio 1901., kada je Austrougarski imperij osjetio da se ljulja drvo na kojemu je oslonjen i izgleda da u ovom periodu, ili ne mnogo nakon 1901. godine dio Karaševaca je odustalo, prihvativši školu na mađarskom jeziku. Nastupilo je tada veliko razočaranje među roditeljima učenika zbog neodržavanja obećanih povlastica, prema kojima će svi troškovi biti podnijeti od države. I nadalje su poteškoće ostale na leđima roditelja, troškovi su podnijeti iz tzv. seleški troš, to jest seoski troškovi. 1918. godina nas je zatekla s dijelom konfesionalnih škola, pored crkve, i službene škole, na državnom jeziku, koji je sada postao rumunjski.

            Rumunjska uprava je poštivala nađene škole. Tamo gdje su bile konfesionalne škole, one su ostale u brizi i pod administracijom crkve, nisu Rumunji dodirnuli ni jezik, pustivši da predavalački jezik i nadalje bude maternji. U državnim školama je na početku ostavljena slobodna opcija, na državnom jeziku ili na maternjem jeziku, s uvjetom da imaju programe, udžbenike, da bude organizirana nastava, s potrebnim didaktičkikm radnim instrumentima. Ali nije se moglo tada organizirati moderno i uspješno obrazovanje na hrvatskom jeziku, nije bilo nastavnika poznavatelja književnog jezika. U to je vrijeme od nastavnika traženo, i to u najkraćem mogućem roku, u nekoliko mjeseci samo, da izrade školske udžbenike, ali nitko nije imao toliko visoko kulturalno i didaktičko iskustvo da može izraditi jedan udžbenik, da prevede barem iz rumunjskog ili mađarskog na hrvatski. Nemogavši nabaviti ono potrebno, svakako da je rumunjska država uvela rumunjski predavalački jezik, osigurala je udžbenike, učitelje, sve što je trebalo, do 1933., kada je potpisana Konvencija. Tada je napravljena zamjena didaktičkog osoblja, udžbenika, no samo u školama gdje se predavalo na hrvatskom jeziku. U Karaševu se zatiče već otprije postojeća situacija: jedna škola na rumunjskom jeziku, jedna na hrvatskom jeziku, pretvorena i ona u državnu, zato što putem Konvencije država je podnosila troškove. Vjerojatno još uvijek postoje ljudi koji pamte nastavnike iz Zagreba, jer su ovi boravili u Rumunjskoj, točnije u Osnovnoj školi br. 2 iz Karaševa sve do 1948., kada su se jednog dana iz mjeseca lipnja, suznih očiju, spakirali i otišli. U zaključku, jugoslavenski učitelji koji su predavali u karaševskim školama u međuratnom razdoblju, a i kasnije, sve do 1948. godine, nisu došli iz srpskog područja, nego iz Zagreba. Stvari su već otada bile jasne glede etnije i jezika Karaševaka, bile su praktički oduvijek jasne, zato što nas nitko nije napravio Hrvatima, nije se najprije netko izjasnio Hrvatom, a zatim je naredio svima da kažu kao on.

Ivan Dobra
 
< Precedent   Urmator >