Arhiva articole Hrvatska grancica Invatamant |
POCECI ŠKOLOVANJA U KARAŠEVSKIM SELIMA |
marti, 25 octombrie 2016 | |
Školovanje na maternjem jeziku u Karaševu i ostalim
karaševskim selima započelo je pod utjecajem crkve, svećenika, vjerojatno
isusovačkih svećenika, koji su bili aktivniji i na ovom području te su
organizirali školu na maternjem jeziku u redovima vjernika.
Prvi
svećenik koji je postavio osnove naobrazbe na hrvatskom jeziku u Karaševu bio
je Mihovil Lovinić. On je otvorio prvu školu 1761. godine, pa su se u kratkom
vremenu organizirale konfesionalne škole i u ostalim mjestima pod vlasništvom
crkve. U tim školama, svećenici su u slobodnom vremenu bili učitelji, a škole
su bile održavane pomoću doprinosa vjernika.
Prve
konfesionalne škole su imale velike poteškoće, ljudi su svim sredstvima
pokušavali zabraniti djecama da pohađaju školu. Veoma su teško bili uvjereni da
je škola potrebna za napredak naselja i svakoga čovjeka. Istu činjenicu je
mnogo godina kasnije, sredinom prve polovice prošloga stoljeća, primjetio i
Traian Simu, koji, u svojoj knjizi „Originea craşovenilor“, izdanoj 1939.
godine u Lugoju, a odnosivši se na međuratno razdoblje, navodi da slanje djece
na studije nije bila uobičajena praksa, iako su Karaševci tada bili uvjereni u
dobroćinstvo škole.
„Budući
da su ljudi konzervativnih osobina, veli Traian Simu u svojoj knjizi, ne šalju
svoju djecu prema zanatu, ali niti prema intelektualnim karijerama ih ne
upućuju. Prema tome, njihov je društveni sloj predstavljen od nekoliko učitelja
i djelatnika zapošljenih uglavnom u Tvornicama i domenima iz Ričice“. Kada je
riječ o odnosu Karaševaca prema školi, važno je istaknuti kako je u to doba ipak
sličan mentalitet (konzervativan) postojao i u rumunjskim selima iz Banata.
Karaševci, dakle, nisu bili izuzetak pod tim aspektom, te su se potpuno
uključivali u ruralni mentalitet epohe.
Vrativši
se počecima školovanja u karaševskim mjestima, istaknut ću da su konfesionalne
škole funkcionirale sve do kraja 19. stoljeća, točnije do kraja 1889. godine,
kada je pokrenut prvi pokušaj za uvođenje mađarskog jezika kao predavalačkog. Tom prvom pokušaju je
izdržano. Drugi je pokušaj bio 1901., kada je Austrougarski imperij osjetio da
se ljulja drvo na kojemu je oslonjen i izgleda da u ovom periodu, ili ne mnogo
nakon 1901. godine dio Karaševaca je odustalo, prihvativši školu na mađarskom
jeziku. Nastupilo je tada veliko razočaranje među roditeljima učenika zbog
neodržavanja obećanih povlastica, prema kojima će svi troškovi biti podnijeti
od države. I nadalje su poteškoće ostale na leđima roditelja, troškovi su
podnijeti iz tzv. seleški troš, to jest seoski troškovi. 1918. godina nas je
zatekla s dijelom konfesionalnih škola, pored crkve, i službene škole, na
državnom jeziku, koji je sada postao rumunjski.
Rumunjska
uprava je poštivala nađene škole. Tamo gdje su bile konfesionalne škole, one su
ostale u brizi i pod administracijom crkve, nisu Rumunji dodirnuli ni jezik,
pustivši da predavalački jezik i nadalje bude maternji. U državnim školama je
na početku ostavljena slobodna opcija, na državnom jeziku ili na maternjem
jeziku, s uvjetom da imaju programe, udžbenike, da bude organizirana nastava, s
potrebnim didaktičkikm radnim instrumentima. Ali nije se moglo tada
organizirati moderno i uspješno obrazovanje na hrvatskom jeziku, nije bilo
nastavnika poznavatelja književnog jezika. U to je vrijeme od nastavnika
traženo, i to u najkraćem mogućem roku, u nekoliko mjeseci samo, da izrade
školske udžbenike, ali nitko nije imao toliko visoko kulturalno i didaktičko
iskustvo da može izraditi jedan udžbenik, da prevede barem iz rumunjskog ili
mađarskog na hrvatski. Nemogavši nabaviti ono potrebno, svakako da je rumunjska
država uvela rumunjski predavalački jezik, osigurala je udžbenike, učitelje,
sve što je trebalo, do 1933., kada je potpisana Konvencija. Tada je napravljena
zamjena didaktičkog osoblja, udžbenika, no samo u školama gdje se predavalo na
hrvatskom jeziku. U Karaševu se zatiče već otprije postojeća situacija: jedna
škola na rumunjskom jeziku, jedna na hrvatskom jeziku, pretvorena i ona u
državnu, zato što putem Konvencije država je podnosila troškove. Vjerojatno još
uvijek postoje ljudi koji pamte nastavnike iz Zagreba, jer su ovi boravili u
Rumunjskoj, točnije u Osnovnoj školi br. 2 iz Karaševa sve do 1948., kada su se
jednog dana iz mjeseca lipnja, suznih očiju, spakirali i otišli. U zaključku,
jugoslavenski učitelji koji su predavali u karaševskim školama u međuratnom
razdoblju, a i kasnije, sve do 1948. godine, nisu došli iz srpskog područja,
nego iz Zagreba. Stvari su već otada bile jasne glede etnije i jezika
Karaševaka, bile su praktički oduvijek jasne, zato što nas nitko nije napravio
Hrvatima, nije se najprije netko izjasnio Hrvatom, a zatim je naredio svima da
kažu kao on.
Ivan
Dobra
|
< Precedent | Urmator > |
---|