Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Od triju skupina Hrvata koje su se nastanile na prostor današnje Rumunjske,

jedino se o Hrvatima iz Keče zna odakle su došli i kada su se ovdje naselili.

            Ukratko, o povijesti kečanskih Hrvata

            Prvi Hrvati koji su stigli u Keču, prije naseljenja bili su predijalci, neka vrsta seljaka-plemića, koji su držali u zakupu velike posjede zemljišta u Topuskom, u hrvatskoj mikroregiji Pokuplje. Vlasnik tog zemljišta bio je zagrebački biskup, kojemu su predijalci, za uzvrat, obavljali različite vojničke službe.

            Marija Terezija je, međutim, oduzela zagrebačkome biskupu imanja Topuske opatije nakon što je 1750. godine donijela odluku o uređenju Vojne Krajine. Ta je odluka ukinula i plemička prava dotadašnjih predijalaca. Ipak, da bi se nadoknadila ta šteta i donekle ispravila ta nepravda, zagrebački biskup dobiva u zamjenu vlastelinstvo u Banatu, ogromni zemljišnji posjed.

            Lišeni prava i imanja naši seljaci-plemići sklapaju dogovor s biskupom te započinju preseljavanje na udaljene banatske teritorije. Proces iseljavanja hrvatskih predijalaca dovršava se 1801. godine kolonizacijom četiriju sela banatskog područja: Boka, Klarija (kasnije Radojevo) i Neuzina (danas ova tri naselja pripadaju Srbiji) te Keča (današnja Rumunjska). Ovdje dobivaju obrađivati skoro 650 hektara plodne ravničarske zemlje, čiji vlasnici postaju nešto kasnije.

            Deportacija u Bărăgan

            Za Hrvate u Keči razdoblje nakon završetka Drugog svjetskog rata najteže je povijesno razdoblje. Oduzeta im je sva zemlja koju su stjecali skoro dva stoljeća. 1951. godine više je hrvatskih obitelji iz Keče deportirano u Bărăgan, a povratak je uslijedio tek nakon 5 godina. Na povratku našli su svoje prazne i devastirane a oduzeta zemlja im nije vraćena sve do revolucije.

            Osamdesetogodišnjakinja Juliana Miksič, jedna od malobrojnih živih svjedoka deportacije u baraganski pakao, ljubazno je pristala dati nam jedan intervju o tome kako je bilo u tim burnim, suludim komunističkim vremenima. Na žalost, zbog manjkavosti prostora u našoj Grančici, izdvojili smo samo jedan dio dvadesetminutnog razgovora s gorenavedenom gospođom, doslijedno poštivajući pritom ljupki kečanski kajkavski izraz. 

            „1951. godine su nas podigli. Bila sam dvadeset godina onda... Došli su neki oficeri, jedan vojnik se postavio s puškom ispred naše kuće, kazali su da se spremamo, da metnemo u kola šta hoćemo od kuće jer za dva sata treba da napustimo kuću...cela familija. Su nam uzeli buletine i...gotovo, trebalo je da napustimo selo! Ostala je krava, svinje, živina...Imao je moj tata osamnaest hektara zemlje: orađeno, iskopano, posejeno, sve samo da se bere. To je sve ostalo...

            Metnuli smo na jedna kola kaj smo mogli, kaj je bilo najnužnije i otelali su nas na stanicu. Tata je sedel na kola, a mi, tri sestre i mama išle smo za kolama, a vojnik s puškom za nami. Tak su nas isterali iz kuće! Dali su nam jedan vagon, konje i kola i sve što smo imali metnuli smo u vagon i...idi! A gde? Bog znal!

            Odnesli su nas 815 kilometara. Od utorka uvečer do subote ujutro smo putovali.

            Kad smo ispraznili vagon tamo de smo trebali da stignemo, nismo znali gde smo i gde ćemo. Kad ono, idedu neka kola napred, nitko neznade gde, samo idedu, idedu... Nigde ni Božje drvo nije bilo, ni ptica, samo nebo i sunce, dok smo stigli blizu do reke Prut. Tu su nam rekli da je Basarabia preko. Prešli smo dalje neki kanal, neku ćupriju, kad tamo – kolibe od trske. A mi idemo sve napred. Nas su prenesli na onu drugu stranu, a kad smo stigli jedan kolj je bil zabit zabraženo ko sokak i tu su bile parcele, kuće de da dođedu. E, i tu na parčeli, odavde dovde da si zidaš kuću... Smo trebali da napravimo „krpiće”, one velike zemljane cigle, i zidaj kuću kak znaš!

            Bilo je 18. juni kad su nas podigli od kuće i vratili smo se 1955. u 18. december. Hrvati su bili pedeset i devet duše podignuti, osamnaest kuća prazne su ostale. Tri su mreli tamo i tri su se rodili, tak da sve kulki smo otišli tulki smo došli natrag.”

O Kečanima...danas!

            Ako se u nedalekoj prošlosti ovoga mjesta moglo govoriti o nekoliko stotina Hrvata koji su ovdje živjeli u dvjema ulicama, u Orvatskom sokaku i Mačevom kraju u zapadnom kraju sela, danas tek što možeš nabrojiti negdje oko tridesetak pripadnika ove ponosne hrvatske zajednice.

            Pitali smo velečasnog Davora Lucacelu, i on sam Hrvat, rodom iz Klokotiča, iz susjedne Karaš-severinske županije, kako je doživio ovdašnju hrvatsku zajednicu otkad nad njom bdije kao župnik u Keči.

            „S divljenjem sam se upoznao s njima 2013. godine, kada sam došao ovdje kao župnik. Za mene je sasvim novo ono što sam doživio ovdje. Ovi ljudi imali su sasvim druge sudbine nego mi u Karašu. Sve im je bilo oduzeto, a ni do dan danas ne postoji želja da se ta zloća popravi. Ljudi su uplašeni, ljudi su tužni, nemaju skoro ništa, a bili su veleposjednici, bili su crkveni plemići. Bili su smješteni tu u vremenu kada je još uvijek crkva stvarala Europu, među Mađare, među Nijemce, sve je bilo divno, sve je bilo lijepo dok su im komunisti oduzeli sve. Od takvih ljudi postali su tihe osobe koje ne žele govoriti o tome, jer se još uvijek boje jer znaju da se cijela ova zloća nije dogodila odjednom, nego da je sve počelo od prve laži, od prvog lažnog obećanja, lažnog prijateljstva te izgleda da su nekako siti i ne vjeruju više nikome.  I oni imaju smisla ili imaju budućnost samo s nama skupa, s Hrvatima iz Karaša. Jer, evo, na zadnjem popisu stanovništva bilo ih je trideset osoba, a sad ih je vjerojatno manje, a za nas Hrvate je specifično da mi svoje podržavamo i da ne želimo izgubiti nikoga, a pogotovo ni divnu ostavštinu koju imamo. Vi ste, Zajedništvo Hrvata, prije deset godina obnovili ovdje groblja, spomenike, ali sad moramo malo pripaziti i na ljude, jer se oni gube i oni to osjećaju da se gube. Morat ćemo ih više prigrliti i nekako im udahnuti radost da su Hrvati!“     

Stara hrvatska kečanska crkva i Sveta Katarina

            Prošloga petka su Hrvati u Keči slavili svoj kirvaj, svetu Katarinu, zaštitnicu tamošnje hrvatske katoličke crkve. Istodobno proslavilo se i  60 godina od povratka iz deportacije Kečana iz Bărăganskog pakla.  

            Da bi uzveličili ovaj događaj, na proslavu su se okupili i  braća Hrvati iz susjedne Srbije i znatan broj Hrvata iz Karaš-Severinske županije. Oni su ovom prilikom doveli svoj mladi tamburaški ansambl iz Klokotiča da odsvira nekoliko crkvenih pjesama za vrijeme svete mise u staroj kečanskoj crkvi.

            Svetu misu održao je tamošnji župnik Davor Lukačela uz koncelebraciju velečasnih Petra Dobre, Tibora Kiralya, Szemeredia Pala i Ðurđa Katića.

            „Zahvaljujem svima onima koji su pripomogli i sudjelovali da ovo misno slavlje bude ovako svećano i lijepo. Kao prvo zahvaljujemo se našem zastupniku Slobodanu Gheri koji je uspio pokriti troškove za večeru koja slijedi nakon završetka mise i za prijevoz s autobusom svih naših Hrvata iz karaševske doline koji su danas stigli ovamo. Za nas Hrvate je vrlo važno da ponovno budemo četiri godine predstavljeni u Rumunjskom parlamentu, dragi Bog se dosad za to pobrinul dosad, nadamo se da odsad nadalje nećemo ostati bez te pomoći! Hvala iz srca i velečasnom Dobru Petri koji je sa svojim tamburašima došao uzvisiti ovo misno slavlje. Ja sam vjernicima iz Keče rekao da su tamburaši iz Klokotiča, na neki način, novi tamburaši. Njih je jedan svećenik iz Austrije naučio svirati nakon što im je velečasni Dobra osigurao instrumente i sve je počelo, onako, s oduševljenjem, jer sigurno su oni mislili da će naučiti samo par pjesama u takom kratkom vremenu, ali nakon par mjeseca, evo, već se tamburicama svira cijela Sveta misa. Također, hvala lijepo velečasnom Kiralyu i velečasnom Palu sa srpske strane za njihovu inicijativu proslave  ove jubilarne godine!“ – držao je zahvaliti pri kraju Svete mise velečasni Davor Lukačela.

            Nakon Svete mise uslijedila je izložba starih slika iz povijesti i života Hrvata u Keči koju je u prostorijama općinske biblioteke priredila gospođa Danijela Birdean, a poslije toga svi su prisutni gosti bili pozvani na veselje u mjesnom Domu kulture, gdje su, međuostalom poslušali nekoliko ljupkih hrvatskih pjesama koje su mladi klokotički tamburaši otpjevali za vrijeme jednog kratkog koncerta.