Arhiva articole Hrvatska grancica Evenimente Search by tag : kafic, rimer, sojka, uniunea croatilor |
SVETA KATARINA I HRVATI U KECI |
joi, 15 decembrie 2016 | |
Od triju skupina Hrvata koje su se nastanile na prostor
današnje Rumunjske,
jedino se o Hrvatima iz Keče zna odakle su došli i kada
su se ovdje naselili.
Ukratko,
o povijesti kečanskih Hrvata
Prvi
Hrvati koji su stigli u Keču, prije naseljenja bili su predijalci, neka vrsta seljaka-plemića,
koji su držali u zakupu velike posjede zemljišta u Topuskom, u hrvatskoj
mikroregiji Pokuplje. Vlasnik tog zemljišta bio je zagrebački biskup, kojemu su
predijalci, za uzvrat, obavljali različite vojničke službe.
Marija
Terezija je, međutim, oduzela zagrebačkome biskupu imanja Topuske opatije nakon
što je 1750. godine donijela odluku o uređenju Vojne Krajine. Ta je odluka
ukinula i plemička prava dotadašnjih predijalaca. Ipak, da bi se nadoknadila ta
šteta i donekle ispravila ta nepravda, zagrebački biskup dobiva u zamjenu
vlastelinstvo u Banatu, ogromni zemljišnji posjed.
Lišeni
prava i imanja naši seljaci-plemići sklapaju dogovor s biskupom te započinju
preseljavanje na udaljene banatske teritorije. Proces iseljavanja hrvatskih
predijalaca dovršava se 1801. godine kolonizacijom četiriju sela banatskog
područja: Boka, Klarija (kasnije Radojevo) i Neuzina (danas ova tri naselja
pripadaju Srbiji) te Keča (današnja Rumunjska). Ovdje dobivaju obrađivati skoro
650 hektara plodne ravničarske zemlje, čiji vlasnici postaju nešto kasnije.
Deportacija u Bărăgan
Za
Hrvate u Keči razdoblje nakon završetka Drugog svjetskog rata najteže je
povijesno razdoblje. Oduzeta im je sva zemlja koju su stjecali skoro dva
stoljeća. 1951. godine više je hrvatskih obitelji iz Keče deportirano u
Bărăgan, a povratak je uslijedio tek nakon 5 godina. Na povratku našli su svoje
prazne i devastirane a oduzeta zemlja im nije vraćena sve do revolucije.
Osamdesetogodišnjakinja
Juliana Miksič, jedna od malobrojnih živih svjedoka deportacije u baraganski
pakao, ljubazno je pristala dati nam jedan intervju o tome kako je bilo u tim
burnim, suludim komunističkim vremenima. Na žalost, zbog manjkavosti prostora u
našoj Grančici, izdvojili smo samo jedan dio dvadesetminutnog razgovora s
gorenavedenom gospođom, doslijedno poštivajući pritom ljupki kečanski kajkavski
izraz.
„1951.
godine su nas podigli. Bila sam dvadeset godina onda... Došli su neki oficeri,
jedan vojnik se postavio s puškom ispred naše kuće, kazali su da se spremamo,
da metnemo u kola šta hoćemo od kuće jer za dva sata treba da napustimo
kuću...cela familija. Su nam uzeli buletine i...gotovo, trebalo je da napustimo
selo! Ostala je krava, svinje, živina...Imao je moj tata osamnaest hektara
zemlje: orađeno, iskopano, posejeno, sve samo da se bere. To je sve ostalo...
Metnuli
smo na jedna kola kaj smo mogli, kaj je bilo najnužnije i otelali su nas na
stanicu. Tata je sedel na kola, a mi, tri sestre i mama išle smo za kolama, a
vojnik s puškom za nami. Tak su nas isterali iz kuće! Dali su nam jedan vagon,
konje i kola i sve što smo imali metnuli smo u vagon i...idi! A gde? Bog znal!
Odnesli
su nas 815 kilometara. Od utorka uvečer do subote ujutro smo putovali.
Kad
smo ispraznili vagon tamo de smo trebali da stignemo, nismo znali gde smo i gde
ćemo. Kad ono, idedu neka kola napred, nitko neznade gde, samo idedu, idedu...
Nigde ni Božje drvo nije bilo, ni ptica, samo nebo i sunce, dok smo stigli
blizu do reke Prut. Tu su nam rekli da je Basarabia preko. Prešli smo dalje
neki kanal, neku ćupriju, kad tamo – kolibe od trske. A mi idemo sve napred.
Nas su prenesli na onu drugu stranu, a kad smo stigli jedan kolj je bil zabit
zabraženo ko sokak i tu su bile parcele, kuće de da dođedu. E, i tu na parčeli,
odavde dovde da si zidaš kuću... Smo trebali da napravimo „krpiće”, one velike
zemljane cigle, i zidaj kuću kak znaš!
Bilo
je 18. juni kad su nas podigli od kuće i vratili smo se 1955. u 18. december.
Hrvati su bili pedeset i devet duše podignuti, osamnaest kuća prazne su ostale.
Tri su mreli tamo i tri su se rodili, tak da sve kulki smo otišli tulki smo
došli natrag.”
O Kečanima...danas!
Ako
se u nedalekoj prošlosti ovoga mjesta moglo govoriti o nekoliko stotina Hrvata
koji su ovdje živjeli u dvjema ulicama, u Orvatskom sokaku i Mačevom kraju u
zapadnom kraju sela, danas tek što možeš nabrojiti negdje oko tridesetak
pripadnika ove ponosne hrvatske zajednice.
Pitali
smo velečasnog Davora Lucacelu, i on sam Hrvat, rodom iz Klokotiča, iz susjedne
Karaš-severinske županije, kako je doživio ovdašnju hrvatsku zajednicu otkad
nad njom bdije kao župnik u Keči.
„S
divljenjem sam se upoznao s njima 2013. godine, kada sam došao ovdje kao
župnik. Za mene je sasvim novo ono što sam doživio ovdje. Ovi ljudi imali su
sasvim druge sudbine nego mi u Karašu. Sve im je bilo oduzeto, a ni do dan
danas ne postoji želja da se ta zloća popravi. Ljudi su uplašeni, ljudi su
tužni, nemaju skoro ništa, a bili su veleposjednici, bili su crkveni plemići.
Bili su smješteni tu u vremenu kada je još uvijek crkva stvarala Europu, među
Mađare, među Nijemce, sve je bilo divno, sve je bilo lijepo dok su im komunisti
oduzeli sve. Od takvih ljudi postali su tihe osobe koje ne žele govoriti o
tome, jer se još uvijek boje jer znaju da se cijela ova zloća nije dogodila
odjednom, nego da je sve počelo od prve laži, od prvog lažnog obećanja, lažnog
prijateljstva te izgleda da su nekako siti i ne vjeruju više nikome. I oni imaju smisla ili imaju budućnost samo s
nama skupa, s Hrvatima iz Karaša. Jer, evo, na zadnjem popisu stanovništva bilo
ih je trideset osoba, a sad ih je vjerojatno manje, a za nas Hrvate je
specifično da mi svoje podržavamo i da ne želimo izgubiti nikoga, a pogotovo ni
divnu ostavštinu koju imamo. Vi ste, Zajedništvo Hrvata, prije deset godina
obnovili ovdje groblja, spomenike, ali sad moramo malo pripaziti i na ljude,
jer se oni gube i oni to osjećaju da se gube. Morat ćemo ih više prigrliti i
nekako im udahnuti radost da su Hrvati!“
Stara hrvatska kečanska crkva i Sveta Katarina
Prošloga
petka su Hrvati u Keči slavili svoj kirvaj, svetu Katarinu, zaštitnicu tamošnje
hrvatske katoličke crkve. Istodobno proslavilo se i 60 godina od povratka iz deportacije Kečana
iz Bărăganskog pakla.
Da
bi uzveličili ovaj događaj, na proslavu su se okupili i braća Hrvati iz susjedne Srbije i znatan broj
Hrvata iz Karaš-Severinske županije. Oni su ovom prilikom doveli svoj mladi
tamburaški ansambl iz Klokotiča da odsvira nekoliko crkvenih pjesama za vrijeme
svete mise u staroj kečanskoj crkvi.
Svetu
misu održao je tamošnji župnik Davor Lukačela uz koncelebraciju velečasnih
Petra Dobre, Tibora Kiralya, Szemeredia Pala i Ðurđa Katića.
„Zahvaljujem
svima onima koji su pripomogli i sudjelovali da ovo misno slavlje bude ovako
svećano i lijepo. Kao prvo zahvaljujemo se našem zastupniku Slobodanu Gheri
koji je uspio pokriti troškove za večeru koja slijedi nakon završetka mise i za
prijevoz s autobusom svih naših Hrvata iz karaševske doline koji su danas
stigli ovamo. Za nas Hrvate je vrlo važno da ponovno budemo četiri godine
predstavljeni u Rumunjskom parlamentu, dragi Bog se dosad za to pobrinul dosad,
nadamo se da odsad nadalje nećemo ostati bez te pomoći! Hvala iz srca i
velečasnom Dobru Petri koji je sa svojim tamburašima došao uzvisiti ovo misno
slavlje. Ja sam vjernicima iz Keče rekao da su tamburaši iz Klokotiča, na neki
način, novi tamburaši. Njih je jedan svećenik iz Austrije naučio svirati nakon
što im je velečasni Dobra osigurao instrumente i sve je počelo, onako, s
oduševljenjem, jer sigurno su oni mislili da će naučiti samo par pjesama u
takom kratkom vremenu, ali nakon par mjeseca, evo, već se tamburicama svira
cijela Sveta misa. Također, hvala lijepo velečasnom Kiralyu i velečasnom Palu
sa srpske strane za njihovu inicijativu proslave ove jubilarne godine!“ – držao je zahvaliti
pri kraju Svete mise velečasni Davor Lukačela.
Nakon
Svete mise uslijedila je izložba starih slika iz povijesti i života Hrvata u
Keči koju je u prostorijama općinske biblioteke priredila gospođa Danijela
Birdean, a poslije toga svi su prisutni gosti bili pozvani na veselje u mjesnom
Domu kulture, gdje su, međuostalom poslušali nekoliko ljupkih hrvatskih pjesama
koje su mladi klokotički tamburaši otpjevali za vrijeme jednog kratkog
koncerta.
Daniel
Lucacela
|
< Precedent | Urmator > |
---|