Početna arrow Hrvatska Grančica arrow Razno arrow Vodnicka kobasica na banatskom podijumu kvalitete arrow Hrvatska grancica arrow Razno 
Arhiva članaka Hrvatska grancica Razno

Vodnicka kobasica na banatskom podijumu kvalitete PDF Ispis E-mail
Thursday, 20 April 2017

Poznata temišvarska publikacija na njemačkom jeziku Banater Zeitung već dugi niz godina organizira jedno vrlo zanimljivo natjecanje na kojemu se susreću najbolji majstori u pravljenju domaćih kobasica iz cijelog Banata.

Osmišljen na početku kao kulinarski događaj unutar uredništva u Temišvaru Worschkoschtprob, kako ga sami Nijemci nazivaju, u posljednjim se godinama premješta u javni prostor da što bliže bude što većem broju svojih čitatelja. Tako, Sânnicolau Mare, Lugoj, Sântana i Radna, mjesta sa znatnim njemačkim zajednicama, postaju redom gazde ovog natjecanja. Ove godine, međutim, organizatori su odlučili premjestiti događaj iz zapadne ravničarske Rumunj-ske u planinarski dio Banata, preciznije u mali gradić Bocşa.

Kulinarska kompeticija održala se u četvrtak, 9. veljače i uključila je dvije kategorije. Jedna namjenjena privatnicima koji prave u svojim domaćinstvu kobasice za vlastitu potrošnju i druga namjenjena specijaliziranim tvrtkama za izradu mesnih proizvoda.

dsc07mmmmmm334.jpg

U kategoriji privatnih poduzetnika nagrada za najukusnije kobasice pripala je gospođi Oana Crsta iz Karaš-severinskog sela Tirol.

Iako hrvatske nacionalnosti, naš je Petar Lugojan iz Vodnika sudjelovao na ovom njemačkom natjecanju te dokazao da su i karaševske kobasice itekako ukus-ne. On je sa svojim receptom pri-vukao pažnju sucima te, na kraju, izborio treće mjesto od svega 20 sudjelovatelja.

„Ja sam saznal za ovo naticanje iz novinja“ – rekao je nam Petar Lugojan u kratkom intervjuu za Hrvatsku grančicu, kad smo ga upitali odakle mu zamisao sudjelovanja na Worschkoschtprob. „Posi mi je rekal jedan bivši koleg, koji sad ima firmu za meso, da probam i ja s jenom klbasicom, če sve nemam što da zagubim. Trebalo je samo da se odnese ta klbasica jedan dan prije, tamo, na naticanje. Pa, kad sve se držalo tu, blizu u Bokši... ja, reko, ajda! Nesam imal ništa posebno, ništa ekstra, sve je bilo domaće, onako kako smo činili mi odavna.  

Ja, na primer, od kad se zakolje svinja, priberem meso i ga sameljem na osmici, na mašini. Onda metnem beli luk, papriku červenu, papar i sasvim malko korijander. Za ukus! Važno je da beli luk sameljemo na najsitno što se može, da ne krupan. Posi dobro se izmeša, da bude sve omogeno. Da ne udzabim sol, koji ide 20 grama na kilu mesa. Od kad ji metnemo u čerevo, ji manemo, take presne, jedan dan da se iskapnu, da side na vetru... da se izvetre. Nikad se ne meću mokre na dim, če ništa nela da se odabere od nji, čak mogu i da prokisnu! Ondak se ide na dimenje... Ja dimim s čirešnjom, ali se može i s bukam. Važno je da ne bude sirovo drevo če klbasici treba i toplinja, ne samo dim. Na dimu side negdi šest dana, zavisi šta su za debele, ali ako želiš da ti traju kroz godinu treba da ji dimiš najmalko šest dana. Za jelo su dobre nakon nekoliko dana, čim se odbiju od kože, ali je mlogo bolje da ji maneš dalje da se suše polagano na vetru, ne odma da ji metneš u kondželator. Koliko se više suše, toliko la bolji ukus da imaju.

Ovu klbasicu, s kojom sam išal u Bokšu, sam ju napra-vil u decemberu, od naši svinj što ji ranimo... ništa posebno. “

Daniel Lucacela

 
« Prethodna   Slijedeća »