Početna arrow Hrvatska Grančica arrow Obicaji i tradicije arrow STRAŽARENJE KOD ISUSOVOG GROBA U KLOKOTICU arrow Hrvatska grancica arrow Obicaji i tradicija 
Arhiva članaka Hrvatska grancica Obicaji i tradicija

STRAŽARENJE KOD ISUSOVOG GROBA U KLOKOTICU PDF Ispis E-mail
Tuesday, 06 June 2017

             Jedna jedinstvena tradicija kod karaševskih Hrvata, koja se i dan danas čuva u Klokotiču, počinje na Veliki Petak i traje sve do ponoćne sv. Mise na Veliku Subotu. Riječ je o stražarenju „katana“ kod Kristovog groba u mjesnoj klokotičkoj crkvi „Svetih apostola Filipa i Jakova“.

            Ove godine, 19 mladića odjevenih u karaševsku narodnu nošnju zadivili su svoje sumještane, pogotovo skupinu koja se vratila iz inozemstva kako bi u rodnom mjestu proslavila najveći kršćanski blagdan, Uskrsnuće Isusa Krista, zajedno sa svojom obitelji i rodbinom. Pored mještana, bili su našem selu i brojni gosti iz susjednih rumunjskih gradova ili pak iz inozemstva, a u razgovoru s nekima od njih saznala sam kako  smatraju da je doživljaj proslave i dočeka Uskrsa na selu poseban i ljepši od onoga u gradu. Posebno je lijepo, rekli su naši gosti, što čuvamo ono što su nam naši preci ostavili, našu vjeru, govor, nošnju, običaje i tradicije, vrijedni smo kao zajednica kad njegujemo našu prošlost.

              Kristov grob u klokotičkoj crkvi u pravilu čuvaju mladići koji završavaju osmi razred OŠ pa sve do punoljetstva, skoro četiri godina za redom. Oni vrše službu stražarenja odjeveni u specifičnu karaševsku narodnu nošnju, kao pravi vojnici, s ljubavlju, odgovornošću i velikim poštovanjem. Kažem specifičnu narodnu nošnju, zato što se prilikom stražarenja način odjevanja razlikuje od onog za svečane prigode, i to upravo po crnim vunenim čarapama navučenih preko hlača pa sve do koljena. Više od toga, neki mladići, čuvajući još uvijek tradiciju svojih predaka, imaju preko čarapa i svojevrsne „šerenjale“ (pletene ili pak vezene šarene pantljike, široke negdje od dva do tri prsta).

            Kristov grob ili Božji grob, kako se u Klokotiču kaže, nalazi se na lijevoj strani župne crkve Sv. ap. Filipa i Jakova. Tamo se nalazi jedna lijepo uređena mala prostorija, prethodno ukrašena i okićena cvijećem i malim loncima zelenoga žita. Na Veliki Petak u 15,00 započinje služba čitanja Muke Kristove, a klokotički katane sudjeluju na službi čitanja. Nakon izlaganja Presvetog Sakramenta kod Kristovog groba, započinje stražarenje klokotičkih mladića sve do navečer u 21,00,  kada svećenik uzima Presveti sakrament iz prostorije u crkvi gdje je lijepo okićen Kristov grob i nosi ga u sakristiju.  Kad se pjeva Muka Kristova, pjesma koja traje skoro dva sata, velika naša crkva je prepuna vjernika, od maloga do najstarijeg mještana. Pjevanje Muke Kristove na Veliki petak je inače jedna od lijepih tradicija karaševskih Hrvata koja se još uvijek čuva i u ostalim karaševskim selima.

            Smjena straže na Veliki Petak vrši se svakih 15-20 minuta. Stražu sačinjavaju dva mladića i vođa koji je, po običaju, najstariji od skupine mladića. Najstarijem članu pripada čast biti vođa straže upravo zato što je njemu zadnja godina sudjelovanja na ovom ceremonijalu. Kad ide mijenjati svoje kolege, to uvijek čini u pratnji dvojice ministranata i dvojice vojnika, koji do Božjeg groba nose drvene puške na ramenima, a zatim ih drže u rukama, kao pravi stražari. Od početka pa sve do kraja dana klokotički katane ostaju odjeveni u specifičnoj narodnoj nošnji više od šest sati, što nije nimalo lako jer ne smiju sjesti, već stalno stojati. Sve dok čekaju svoj red kako bi zamijenili  kolege, klokotički čuvari Božjeg groba sudjeluju s ostalim vjernicima u molitvama.

            Stražarenje se nastavlja i sutradan, na Veliku Subotu, kada svećenik u popodnevnim satovima ponovno izlaga Presveti Sakrament kod Božjega groba, gdje ostaje sve do sv. Mise u 22:00, odnosno do trenutka kada iz crkve polazi procesija vjernika predvođena svećenikom koji nosi Presveti Sakrament.  I stražarenje klokotičkih čuvara Božjeg groba završava polaskom procesije iz crkve. Nekima od mladih stražara je to bila zadnja prilika odjenuti se u specifičnu karaševsku nošnju i tako doprinijeti ljepoti ove jedinstvene tradicije, a neki od njih će i u godinama koje dolaze vršiti službu stražarenja kod Božjeg groba. Svima njima od srca hvala za pridonos bogatstvu običaja s kojima se ponosno mogu dičiti ne samo Klokotičanje, već i svi karaševski Hrvati.

Slavica Muselin

 
« Prethodna   Slijedeća »