Home arrow Hrvatska grancica arrow Religie arrow VJERA JEDNE MAJKE arrow Hrvatska grancica arrow Teme religioase 
Arhiva articole Hrvatska grancica Teme religioase

VJERA JEDNE MAJKE PDF Imprimare E-mail
joi, 31 august 2017
Dobra majka učinit će sve za svoje dijete. Spremna je podnijeti velike žrtve i suprotstaviti se - ako je potrebno - čitavome svijetu. Onaj koji je imao sretno djetinjstvo, zasigurno se može prisjetiti takvih iskustava. O jednoj takvoj majci govori Evanđelje zadnje nedjelje. Kanaanka - tuđinka i poganka - dolazi k Isusu Kristu i traži pomoć za svoje dijete.

Vjerojatno je bila na rubu očaja kad se obratila čovjeku koji je bio pripadnik druge vjere. Iako Židovi nisu voljeli Kanaance, ova žena je na čudesan način prepoznala u Isusu Spasitelja. Obratila mu se riječima: “Sine Davidov, smiluj se!” Međutim, kao da se pojavila u krivome trenutku. Sve govori da su njezini vapaji uzaludni i da njezine molbe neće biti uslišane.

Kako se Isus postavio prema ovoj ženi? Kanaanka je bila toliko shrvana od boli da se bacila na zemlju. Došla je do dna, u punom smislu te riječi. Isus gleda ovu jadnu ženu i sluša njezine vapaje, ali ništa ne odgovara. Samo gleda, sluša i šuti. Božja šutnja je vrlo često tajanstvena i bolna. Vjerujemo da je Bog ljubav, a onda kad nam je najteže ljubavi nema.

Žena viče, a Isus šuti. Nato se javljaju učenici. Njezini vapaji za njih predstavljaju najobičnije vikanje, galamu koja ih uznemiruje i smeta im. Misle da je to dovoljan razlog da se što prije riješe ove žene, pa zato kažu Isusu: “Udovolji joj jer viče za nama”.

Ako se neki jadnik pojavi pred nama kad smo zaokupljeni svojim stvarima, vrlo vjerojatno će u nama izazvati osjećaj nelagode, pa možda čak i ljutnje, a ne samilosti i sažaljenja. U takvim slučajevima uglavnom propuštamo priliku učiniti nešto dobro i izvanredno. Vidimo sebe, a ne vidimo druge! A ponekad je dovoljno samo obratiti pažnju i saslušati osobu koja je pred nama!

Možemo zamisliti kako se Kanaanka osjećala u trenutku kad je čula krute i hladne riječi: “Ja jesam dobri pastir, ali ne za tebe!”. Vjerojatno je bila razočarana, ali nije odus-tala. Naprotiv, približila se Isusu još više i pala je na zemlju. Zna što želi i još jednom ponavlja svoju molbu: “Pomozi mi”. Isus zatim progovara drugi put, ali i ovaj put ne obraća se ženi osobno, već govori o tome kako ne priliči uzeti kruh djeci i dati ga kućnim ljubimcima. Usporedba njezina djeteta s psićem je gruba i teška - za Židove pas je bio nečista životinja. Isus kao da govori majci: “Idi i pusti me na miru!” Mnogi bi se u tome trenutku uvrijedili i otišli. Ali ne i majka koja traži pomoć za svoje dijete. Uporna je i ne odustaje. Ne pokazuje da je uvrijeđena. Ne ide u protunapad. Ne vrijeđa. Hrabro ide naprijed i pokušava uspostaviti dijalog s Isusom. Ponizna je.

I poslije svega, uspjela je. Isus se konačno obraća Kanaanki osobno: “O ženo! Velika je vjera tvoja!”. Govori joj “ženo” kao što je rekao “ženo” svojoj majci na svadbi u Kanu i dok je visio na križu. I to ne slučajno. Marija je uzor vjere. Ovdje Isus u jednoj poganki prepoznaje vjeru i to veliku vjeru! Kao što je njezina vjera nadišla sve granice, tako i Isus nadilazi sve granice onoga vremena i odlučuje pomoći ženi koja je pripadnik drugoga naroda: “Neka ti bude kako želiš”.

Što nam sve to govori? Kako se Kanaanka postavila u trenutku kad je bila u najvećim kušnjama? Ljubila je svoje dijete i zbog ljubavi je bila tako ustrajna. Nije li to tajna svake molitve? Ne pokazuje li nam ova žena svojim primjerom kako trebamo moliti i živjeti?

Ako molimo i živimo unatoč tome što nam se ponekad čini da Bog šuti i da ga nema, što će se onda dogoditi? Dogoditi će se ono što se dogodilo Kanaanki - naše molitve bit će uslišane i Gospodin će se proslaviti. Svaki put kad izgovaramo riječi molitve ne trebamo gubiti nadu i vjeru da će Isus doći i da će naše riječi poslije svega postati stvarnost.

Bog je stavio na veliku kušnju vjeru ove žene. Ponekad isto čini i s nama. Zašto? Ne zato da bi se s nama igrao, već zato da bi nas ojačao. Bolje je da nas Bog često iskušava, nego da nas đavao rijetko napastuje. Kušnje nam pomažu da se spremno suprotstavimo napastima koje vrebaju sa svih strana i čekaju svoju priliku.

I konačno, poslije svih kušnji Bog pokazuje koliko je dobar i velikodušan - “I ozdravi joj kći toga časa”, piše u Evanđelju. Prema tome, kušnje mogu biti dvostruko korisne - jačaju naš duh i pomažu nam da shvatimo kako je Bog darežljiv prema onima koji ga ljube. Dr. theol. Davor Lucacela

 
< Precedent   Urmator >