Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

     Najveća skupina Hrvata u Rumunjskoj živi na jugo-zapadnoj strani države, nedaleko od Ričice, glavnog grada Karaš-severinske županije i broji otprilike 5.600 stanovnika koji se nazivaju skupnim imenom Karaševci.

      Ova najbrojnija naseobina Hrvata u Rumunjskoj grupirana je u dvije općine jedne blizu druge, a sva su mjesta mnogo nalik jedno drugome: u karaševskoj općini, sa selima Karaševo, glavno mjesto Hrvata u Rumunjskoj, Nermiđ i Jabalče te u lupačkoj općini, sa selima Lupak, Ravnik, Vodnik i Klokotič.

      Osim zajednice karaševskih Hrvata u Karaš-severinskoj županiji, u Rumunjskoj postoje još dvije malene zajednice u tamiškoj županiji. Riječ je o Hrvatima iz Keče, smještenih na zapadnoj strani Temišvara, na samoj granici sa Srbijom te o Hrvatima iz Rekaša, nazvani još i Šokcima, smještenih na istočnoj strani Temišvara. O Hrvatima iz Keče se pouzdano zna da su došli iz Turopolja 1801 godine i da govore kajkavskim narječjem. Početkom 20. stoljeća bilo je otprilike 300. Hrvata u Keči. Imali su već tada školu na svom jeziku i „Gazdačko društvo“, gdje su se redovno sastajali na čitanje novina, na dogovore, na zabave ali i tamburaški zbor koji je izvodio hrvatske komade na tamburicama i bio zadužen za ugodno i veselo raspoloženje. Većinom su bili plemičkog roda, fini, otmjeni ljudi. Međutim, takva idilična slika ne postoji više u Keči jer je u naše vrijeme broj stanovnika hrvatskog porijekla opao na otprilike 30 stanovnika i, osim nekoliko staraca, u Keči danas više nitko ne koristi hrvatski jezik.

     Kada je pak riječ o Hrvatima u Rekašu, vjeruje se da su porijeklom Dalmatinci odakle su došli u ovo mjesto bježeći pred Turcima. Izvjesno je da su Hrvati u Rekašu bili već u 17. stoljeću. Ukoliko je u prvoj polovici prošloga stoljeća bilo u Rekašu otprilike 730 Hrvata, danas imamo u tom mjestu otprilike 250 stanovnika hrvatskog porijekla, koji žive zajedno s Mađarima, Nijemcima, Rumunjima.

     Vrativši se karaševskoj zajednici, moramo odmah naglasiti kako je ona opstala šest, sedam stoljeća u ovom lijepom kraju Rumunjske (ne postoje pisani dokumenti koji bi svjedočili o točkoj godini dolaska u ova mjesta), opstala je uz svoju vjeru, svoj identitet te sačuvala svoj jezik i prastare običaje unatoč teškim i nepovoljnim vremenskim prilikama, sukobima i ratovima, u vremenima kad su se neke hrvatske zajednice u potpunosti integrirale u nove sredine, a druge nestale. Kako sam prije spomenuo, ni lingvisti, ni povjesničari nisu mogli rasvijetliti postojbinu i razdoblje kada su Karaševci došli u Banat, a informacije, dobrim dijelom posredne, dopuštale su niz hipoteza. Diskutabilna lingvistička svjedočenja i posredne dokumentarne zabilješke sačinjavale su poteškoće pri pronalaženju porijekla Karaševaka te se ne mogu odrediti valjani zaključci na osnovi nekih tvrdnji tipa otprilike, aproksimativno, cirka itd.

     Crkva i franjevački misionari su imali ključnu ulogu u višestoljetnom očuvanju svega onoga što formira identitet Hrvata s ovih prostora. Mise su se u karaševskim selima održavale na maternjem jeziku, kao i u većini katoličkih crkava i ne postoji uvjerljivija prilika za ulogu crkve u očuvanju vjere i maternjeg jezika od prisustvovanja na svećanoj misi, kada svi vjernici odgovaraju zajedno i pjevaju na vlastitom jeziku. U prošlosti je gotovo svaki Karaševak imao kuću u selu i salaš u planinama, gdje je držao stado, jer je glavno zanimanje bilo stočarstvo i donekle voćarstvo. Oduvijek su naši ljudi bili poznati kao pobožni, radišni i veoma prijazni, koji su imali dosta djece.

Ivan Dobra