Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Već tradicionalno, za vrijeme poklada, Osnovna škola Lupak organizira karneval za djecu, na kojem sudjeluju svi učenici pripadajućih škola iz Klokotiča, Lupaka, Ravnika i Vodnika.

     Dvodnevna akcija lupačke škole započela je u nedjelju 11. veljače s priredbom maškara. Polaznici vrtića i učenici od prvog do osmog razreda gorenavedenih škola odjenuli su različite kostime, nosili čudnovate maske i okupili su se u Domu kulture u Lupaku na natjecanje za najbolje pokladne kostime. Sutrašnji ponedjeljak bio je rezerviran klokotičkom balu Mišića, jedini put u godini kada se isključivo predškolcima i učenicima od prvog do osmog razreda upriređuje večer s plesom i glazbom.

     Nešto više o ovoj akciji reći će nam učiteljica Marija Muselin, programski koordinator Škole Lupak: “Kao i u prošlim godinama, i ove je godine Škola Lupak organizirala maskenbal za djecu u Domu kulture u Lupaku. Na maskenbalu djeca su bila kostimirana, plesala su naš tradicionalni danac, a poslije su dobili nagrade za najljepše maske i kostime. Nagrade su se sastojale od slatkiša i sokova kojih su dobili posredstvom Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj. Sutradan, u Klokotiču odvili smo drugu akciju naše škole. Tamo, kako već dobro znate imamo bal za djecu „Mišni ponedelnik“. To je naš stari običaj koji se održava jedino u tom naselju.

     Mislim da su se sva djeca i naši kolege odgojitelji, učitelji i profesori lijepo proveli na ovim akcijama. Osim njih bili su prisutni i roditelji, svećenici, knez Lupačke općine i Zajednišvo Hrvata i atmosfera je bila divna.

     Mi, kao škola, želimo održati u životu sve ono što smo naslijedili od naših starih: govor, nošnju, glazbu, sve što je lijepo i što nam po tradiciji pripada. Ali nam je svake godine teže, jer sve više mladih obitelji napuštaju državu radi boljih ekonomskih uvjeta, a nas je, nažalost, sve manje i manje!

Lupački školski maskenbal

     Od kada postoji tradicija maskenbala u Lupaku reći će nam gospođa Maria Drăghia, učiteljica u školi iz Ravnika.

     „Tamošnji maskenbal za djecu nije baš odavna. Nastao je prije pet ili šest godina u Ravniku u obliku školske aktivnosti, gdje su bila pozvana djeca iz četiri škola lupačke općine. Ispalo je lijepo, djeci se doista svidjelo jer su bile organizirane tombole, dobile su se i nagrade za najbolje maske, a mi, učitelji, poželjeli smo da se to nastavi, da sačuvamo tradiciju maškara, jer sve je manje odraslih koji, uz godinu na godinu, odlučuju kostimirati se za poklade.

     Sljedeće godine odlučili smo da se održi u Lupaku, jer je tamo središnja škola. Tada su djeca iz Vodnika imali temu našu tradicionalnu karaševsku svadbu. Bilo je milina gledati kako malešani nose „steg“ i „četure“ te da imaju „deverice“, „stare svaje“, baš kao u zbilji, pa smo mi mislili da će tako svake godine djeca imati po neku temu nadahnutu iz naše tradicije, upravo zato da bi promovirali našu nošnju i naše obićaje. Ali, kao što ste vidjeli na ovim zadnjem maskembalu u Lupaku, bio je samo jedan učenik koji je obukao karaševski lajber i palariju.

     Djeca se sve više orijentiraju prema karnevalu, njima je više stalo kostimirati se u razne heroje iz bajka ili filmova. Ja sam svojim učenicima preporučila da na maskenbalu oblače nošnju, ali nažalost, njihovi roditelji većinom nisu doma, rade u inozemstvu, pa nema tko da ih oblači. Djeca, svakako se raduju ovom događaju jer se ovdje druže, a pored toga što im se sviđa oblačiti razne kostime, te njihove kostime Zajedništvo Hrvata svake godine i nagrađuje diplomama i slatkišima. Iskreno se nadam da ovaj maskenbal potraje, bar koliko će trajati i naše škole u općini, a one moraju biti ovdje zauvijek!“

Mišni ponedelnik

     Klokotička tradicija koju domaći nazivaju „Mišići“, vjerojatno vuće ime iz jednog starog karaševskog praznovjerja, po komu, u ponedjeljak, prije Pepelnice, se ne smije ništa raditi ili poslovati. Žene, na primjer nisu prale, nisu tkale i nisu vezle jer su vjerovale da, ukoliko prekrše tu praznovjernu zabranu, miši će im pojesti svu odjeću.

     „Mišni ponedelnik“ je kod nas tradicija – veli nam Marta Beţa, učiteljica iz Klokotiča: „Nekada je bilo zabranjeno djeci da prisustvuju večernjim veseljima na svadbama ili drugim plesnim balovima za odrasle. Smatralo se da je taj odnos prema malešanima, u neku ruku, nepravedan, pa da se to ispravi, stvorila se ideja upriređenja jedne plesne večeri isključivo za njih, da se i malešani, barem jedne večeri, raduju i osjećaju važnima nalik odraslima. Pitala sam najstarije ljude u Klokotiču kako oni pamte ovu tradiciju pa sam doznala da su se prve plesne priredbe za djecu održavale u jednom školskom razredu. Dvojica muzikanata je sviralo tada na početku, jedan je gudio na violini, drugi na kontrabasu, ali mjesta je za plesače bilo onoliko koliko je mogao pružiti razredni prostor. Kasnije, kada se izgradio Dom kulture, premjestili su se tamo jer je prostora bilo neizmjerivo više. Za razliku od tadašnjeg vremena, kada su svirači bili odrasli ljudi, danas imamo, također, djecu svirače. To je pohvalno, u smislu da imamo one svirače iz stare garde koji mogu naučiti našu djecu specifičnosti naše tradicionalne glazbe. Oni najmlađi svirači imaju te večeri mogućnost dokazati da su zavladali svojim glazbenim instrumentima, dok je onim većima jedinstvena prilika da se pokažu kao instrumentisti koji već zavrijeđuju mjesto u nekom ozbiljnom orkestru te će u skoroj budućnosti svirati po svadbama ili raznim drugim prigodama. Mi, Klokotičani, ne možemo zamisliti ove pokladne dane bez „Mišića“, jer je to naša tradicija. Mi je pokušavamo sačuvati i dalje je prenijeti mladim naraštajama, jer djeca se raduju i nestrpljenjem očekuju ovu večer kada se neki od njih otmjeno oblače, a drugi obuku našu narodnu nošnju. I ove je godine bilo onih koji su se odlučili za narodnu nošnju, bilo ih je troje i bili su jako slatki“

Poklade u Nermiđu

     U Nermiđu, pored Ravnika i Vodnika najbolje je sačuvana karaševska pokladna tradicija. Bili smo tamo na pokladnom utorku, malo prije početka fešte koja se organizirala u mjesnom domu kulture u čast „mošulja“ (to jest kostimiranih mladića koji već tri dana lutaju po selu plašeći te istodobno zabavljati seljane), da bi se sreli s Milanom Todorom, jednim od organizatora ove fešte, koji će nam reći nešto više o ovoj lijepoj nermićkoj tradiciji. 

    „Kod nas u Nermiđu tradicija poklada se prenosi od oca na sina. Ako je u nekoj obitelji otac bio „mošul“ kasnije će sin preuzeti ovu ulogu pa će se i on kostimirati na poklade. Teme su bile vazda iz karaševske svakodnevnioce: svadba, krštenje i tome slično. Mogao si vidjeti kostimiranu mladu, mladoženju, kumove, stare svatove, djevere. Ove mlađe generacije, kad tad, mladinu odjeću zamjenjuju sa šlajerom, kao što je bio i slučaj u nedjelju, ali danas je utorak pa su, vidim, opet stavili mladi krpu i obukli je u karaševsku nošnju. Onda se dogodi da neki od tih mošulja ukrade mladu i sakrije ju negdje, pa mošulje iz one druge ekipe počinju potragu, idu od kuće do kuće pa od okućana dobiju jaja, kobasica i slično. Pa, opet dolaze oni prvi i ukradu im ono što su dobili, i tako se to sve odvija u veselju i općem dobrom raspoloženju. Nerijetko se dogodi, u godinama sa snijegom, da trče za curama iz sela da ih valjaju po snijegu. Uglavnom, kod nas, oni koji se kostimiraju su regruti, ali imaju u ekipi, kao što sam vidio danas, i jednog mlađeg dječaka od šesnaest godina. Ima, naravno, i onih koji su stariji od osamnaest godina, ali sve ovisi koliko ih bude doma one godine i kako oni odluče sastaviti ekipe. Pripreme za poklade počinju, zapravo, u subotu navečer, kod nekog salaša. Tamo se založi vatra, malo se rakija popije, pa se obuku kostimi da se ne bi doznalo u selu tko je ispod maske i vraćaju se prema selu tako obučeni. Sad je stiglo vrijeme da svuku maske kako bi se doznalo tko se skrivao iza njih. Pored mošulja došli su i klinci iz vrtića i đaci iz škole, jer su se i oni kostimirali za poklade. Imat ćemo slatkiše i diplome od Zajedništva Hrvata i jedan žiri će nagraditi najbolje maske i kostime iz ove godine. A mi smo pripremili za sve ljude koji su prisutni u Domu kulture jedan domaći paprikaš, jer to su naša jela, naše tradicije i mi nastojimo sačuvati ih za buduće naraštaje“.

Daniel Lucacela