Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Život je najveća vrijednost svijeta. U svakoga je usađen, svakome je darovan.

     Prema životu se uvijek odnosilo sveto i nije se dozvolilo da bude podložan pa ni onda kada ga se žrtvovalo “bogovima”. “Sve možeš dirati samo život ne...”

     Odnos Boga prema životu. Bog je stvoritelj života. To je osnovno vjerovanje svake religioznosti. Život nadilazi ljudsku kompetenciju. Čak ga se ne može žrtvovati niti u ime Boga, kako to pokazuje biblijski tekst o Abrahamu i Izaku. Bog je tamo gdje je život, zato ga se ne može oduzimati u ime Boga. Ni u kojem slučaju.

     Nažalost, žrtvovanje mladića i djevojaka postojalo je u Abrahamovo vrijeme, kod starih Inka i drugih plemena. Kroz slučaj Abrahama Biblija prelama svoj odnos prema životu i prema Bogu. Kroz odnos oprema životu Abrahamova religioznost postaje posebna religioznost. U odnosu oprema životu profilira se njegovo vjerovanje u Boga, zapravo njegov pravi Bog. Ne zaboravimo nikada: Bog je Abrahamov, Onaj u kojeg vjeruju Židovi, kršćani i muslimani, Bog života, Bog živih. On je sam Život.

     Ni u ime bilo kojeg uvjerenja ili savjesti ne smije se žrtvovati život. Sve žrtve samo su u službi pročišćenja života, ljepote življenja i reda, a ne protiv života. Krajnji cilj je život učiniti istinskim i vječnim. Abraham, koji je vjeran Bogu, ipak “napušta” staroga boga, koji od njega “zahtjeva” da žrtvuje sina. Tad tek spoznaje pravoga Boga života. U Boga koji se iza toga objavio Abrahamu, boga milosti i mi vjerujemo.

     Bog zaustavlja razbojničku ruku koja se diže u Njegovo ime. Koliko se razbojničkih ruku diže u ime Boga!? Zar i danas nema “vjerskih” ratova? Zar i danas nema mržnje i netolerancije u ime Boga?! I to se događa kod onih koji se priznaju da vjeruju u Abrahamova Boga.

     Bog hvali Abrahamovu vjernost, ali mu pokazuje da je ipak bila nepravilna. Koliko li krivih vjernosti u svijetu? Koliko li uzaludnih, čak i štetnih, žrtava? Kriva vjernost u ime Boga postaje najopasnija, jer je radikalna i isključiva. Samo je vjernost s kriterijem bitna za religioznost.

     Glavni kriterij u odnosu prema životu bio bi taj da li je nešto za zaštitu života ili je protiv života. Što je protiv života to je protiv Boga. Ne može se u ime Boga biti protiv života. Koliko li sve čovjek može biti “zaluđen”, kakve sve posljedice mogu nastati radi krive savjesti ili krivog uvjerenja.

     Kad je postao svjestan da je protiv života i da to Bog ne može tražiti, Abraham ostavlja i domovinu i domovinski stari kult i vjeru. On odbacuje boga molaha i polazi za živim Bogom koji štiti život.

     Zar i sam Isus nije žrtvovan u ime Boga i vjernosti Bogu? Koliko je ljudskih sinova, toliko je “Isusa” žrtvovano radi Boga, čak Bogu. Žrtve su zato da život oplemene, a ne da ga dokinu.

     Trajno se pada u kušnju o vjernosti Božjim “zahtjevima”. Međutim, pitanje je da li su izvjesni “zahtjevi” Božji ili ljudski. I Izak je “trebao” biti žrtvovan, a u stvarnosti se radilo o ljudskom zakonu. Isus je stradao jer među “vjernima” Bogu nije bilo ni jednog Abrahama koji poziva na kriterij i unutar savjesti i vjernosti. I u religioznosti treba raditi “glava” i kritičnost. Jer sveg i svačeg se može dogoditi u ime vjere.

     Koliko se u ratovima dogodilo zala radi nekritične vjernosti. Ni u ime čega ne smije se biti vjeran zlu i smrti, makar oni traže svoje opravdanje u svemu i svačemu. Kako onda znati Božju volju? Najbolje ćemo ju spoznati iz objave koja se dogodila u Isusu Kristu. “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”. Ako je ljubav kriterij, sigurno smo na pravom putu. A na Isusa je “nebo” pokazalo da je Božji i da objavljuje Božju volju. Naša vjernost treba biti odgovornost prema Bogu i bližnjemu, otvorenost prema ljubavi i istini, otvorenost prema drugome i budućnosti.

Dr. theol. Davor Lucacela