Home arrow Hrvatska grancica arrow Literatura arrow „PORIJEKLO KARAŠEVAKA“ PROF. T. SIMUA arrow Hrvatska grancica arrow Literatura 
Arhiva articole Hrvatska grancica Literatura

„PORIJEKLO KARAŠEVAKA“ PROF. T. SIMUA PDF Imprimare E-mail
joi, 03 mai 2018

     Profesor Marcu Mihail Deleanu, čuveni autor monografije „Zabilješke o Karaševcima“ i fini poznavatelj jezične i povijesne pro-blematike našeg življa, ne krije činjenicu da je prilikom terenskog istraživanja i konzultiranja bibliografije o zajednici Hrvata u Rumunjskoj uočio svojevrsnu suzdržanost mjesnih intelektuala-ca glede knjige „Originea crașovenilor“ („Porijeklo Karaševaka“) rumunjskog povjesničara i etnografa Traiana Simua, izdanoj 1939. godine u Lugožu. Sam Deleanu tvrdi da Simu spekulira povijesnim informacijama kada je riječ o podrijetlu Karaševaka, dok Ivan Birta, autor monografije „Karaševci: narodne umotvorine s etnološkim osvrtom“, smatra da je Simu tendenciozan, a zaključci su donijeti u jednom rumunjskom kontekstu totalne integracije, premda upravo Karaševci nisu nikada predstavljali nikakvu nacionalnu opasnost za veliku masu Rumunja koja ih okružuje.

     Traian Simu bio je profesor na gimnaziji Coriolan Brediceanu u Lugožu, povjesničar i etnograf, od 1943. godine ravnatelj muzeja županije Seve-rin. Najpoznatije mu je djelo „Organizarea politică a Banatului în Evul mediu“ („Političko ustrojstvo Banata u srednjem vijeku“), iz 1941. god. u kojemu predstavlja, između ostalog, kartu rasprostranjenosti starih banatskih srednjovjekovnih distrikta, a iznimno mjesto zauzima povijest banatskih srednjovjekovnih tvrđava, gdje se određuje mjesto i starost tvrđava iz rumunjskog Banata te se donose kao podrška rumunjskoj tezi upravo argumenti iz mađarske historiografije.

pori.jpg

     U predgovoru povijesne i etnografske studije „Originea crașovenilor“, sam autor tvrdi da se o Karaševcima smještenih u Banatu pisalo veoma malo. Kada je riječ o domaćoj literaturi, Simu spominje svoj kratki članak izdan desetak godina prije u dragocje-nom časopisu „Arhivele Olteniei“ i „interesantnu“ monografiju rumunjskog akademika i profesora na Sveučilištu Cluj Emila Petrovicia „Govor Karaševaka“ iz 1935. godine. Kada je pak riječ o stranoj literaturi, u predgovoru stoji da su se problematikom Karaševaka bavili malobrojni povjesničari i etnografi njemačkog, mađarskog, srpskog i bugarskog porijekla. Simu ovdje ne spominje, namjerno ili iz neznanja, knjižicu profesora Petra Vlasića, franjevca hrvatskog porijekla, „Među Hrvatima u Rumunjskoj“, izdanu 1928. godine u Beogradu, koju je inače mogao lako konzultirati za vrijeme svog boravka u Karaševu.

     Međutim, ono što je potaknulo prof. Simua da se pobliže pozabavi problematikom karaševskih Hrvata bila su zapravo superficijelna istraživanja i tendenciozni zaključci, bez izuzetaka, ovih potonjih stranih istraživaća. Svi su oni nastojali, veli Traian Simu, predstaviti žitelje karaševskih sela kao Bugare, Srbe, Hrvate ili pripadnike nekih drugih naroda, ovisno o interesu, a totalnim zanemarivanjem znanstvene istine.

„Pozabavimo se pitanjem Karaševaka“

      S druge strane, osim tendencioznih zaključaka stranih povjesničara i etnografa, dodatna pobuda profesoru Traianu Simuu da intenzivno istraži istinu i napiše „Originea crașovenilor“ bila je odgovoriti pozivu čuvenog rumunjskog znanstvenika Simiona Mehedinția, koji je na Kongresu geografije iz 1927. godine rekao: „pozabavimo se pitanjem Karaševaka, koji i dandanas sačinjavaju otok stanovništva o kome se dosta malo zna i koji žive u središtu našeg rumunj-skog Banata“. Sve ove činjenice su doprinijele nastanku povijesne i etnografske studije o Karaševcima, a djelo profesora iz Lugoža napisano je upravo da bi se kristalizirala problematika porijekla malene oaze slavenskog stanovništva iz središta rumunjskog Banata, „možda i nauštrb rasvjetljavanju nekih drugih važnijih banatskih povijesnih problema“, još veli Traian Simu u predgovoru, sličnih onima, dodao bih ja, kakvih je rasvjetlio u već spomenutom djelu „Organizarea politică a Banatului în Evul mediu“.

foto_vechi_carasova_20.jpg     „Karaševci nemaju čisto slavensko porijeklo, kako se je prije smatralo ili se još uvijek smatra, već su oni slavensko-rumunjska mješavina s albanskom infiltracijom“, tvrdi Simu u zaključku svoje knjige i pritom navodi da su preci Karaševaka naselili gor-nji tijek rijeke Karaša u trima etapama i došli u ova mjesta iz tri različite zone balkanskog poluotoka. Prvi val je stigao krajem 14. stoljeća, druga kolonizacija provedena je krajem 15. stoljeća, dok se treće naseljavanje odvija otprilike sredinom 18. stoljeća. Toponimija i onomastika, veli Traian Simu, dokazuju da Karaševci nisu pravi Slaveni. Patronimska prezimena koja završavaju rumunjskim ul podsjećaju ga na srednjovjekovne Valahe iz Balkanskog poluotoka, a one koje završavaju sufiksom oanea također moraju biti smatrana rumunjskima. I one koje završavaju na anț i an indiciraju rumunjske obitelji posvojene od Karaševaka. Etnografija je dodatno uvjerila Simua u istinitost svojih zaključaka, opažanja i skupljeni podaci interpretirani pomoću ove discipline nisu mu ostavili prostor za drugačije zaključke. Vrsta i nošnja Karaševaka veoma liče s onom rumunjskom, fizio-nomija je slična do podudarnosti, kuće su izgrađene nalik na rumunjske, aspekti iz društvenog života, vjerovanja i praznovjerja otkrivaju također jedan mentalitet blizak rumunjskome seljaku. I kad je Emil Petrovici u svojoj monografiji na rumunjskom jeziku „Graiul carașovenilor“ ustanovio da svi Karaševci govore „prilično dobro rumunjski“, da Jabalčanima rumunjski jezik nije jedan „strani jezik“, posvojen, već njihov materinski jezik“ i, konačno, da „dija-lekt Karaševaka izgleda biti srpski jezik govoren od Rumunja“, to je odmah navelo vodu na mlin Simuu da potkrijepi tezu o Karaševcima kao slaviziranim Rumunjima. U stvari, Petrovici se odnosio samo na fonetski aspekt karaševskog dijalekta. Izgovor Karaševaka ima, po mišljenju Emila Petrovicia, oso-bine srpsko-hrvatskih govora, ali ne samo: konsonantizam, bez okluziva s jakom eksplozijom i koji slijedi udisanje, konsonantizam je većine slavenskih i romanskih jezika. „Zbog toga se karaševski govor može smatrati jednim lijepim govorom, s mediteranskom zvučnošću“. Termin Caraşoveni je počeo kolati, kao knjiška varijanta, istodobno s pojavljivanjem djela Emila Petrovicia, Govor Karaševaka. Opcija za ovaj oblik obrazlaže se činjenicom da, kako sam tvrdi, Emil Petrovici je studirao „govor jednog jedinog na-selja, naime slavenski govor iz općine Karaševo“, čiji stanovnici s pravom mogu biti nazvani Caraşoveni. No zanimljiva je činjenica da stanovnici hrvatskih sela ne nazivaju one iz Karaševa po imenu sela, kako se događa u ostalim slučajevima: „Neki koriste riječ seljaci, (jd. seljak) „seljak“ ili beli seljaci „bijeli se-ljaci“. img_0001.jpg

     Nakon pojave djela Emila Petrovicia, većina rumunjskih istraživača koristi etnonim caraşoveni, s izuzetkom Traiana Simua, u Porijeklu Karaševaka, koji koristi etnonim crașoveni. Knjiški oblik pušten u optjecaj od Emila Petrovicia susreće se toliko u studijama slavista, nekih lingvista, koliko i u kulturno – znanstvenim ili literarnim časopisima. foto_vechi_carasova_br_4.jpg

     Kad stavimo na stranu tendenciozne zaključke o porijeklu Karaševaka, opažamo da Simu u svojoj knjizi nudi prijevode nekih dokumenata na latinskom i talijanskom do kojih je danas praktički nemoguće stići, dok mu zasluge pripadaju čak i kad je riječ o nekim rumunjskim utjecajima na Karaševce, osim, naravno, u procesu etnogeneze. Opis međuratnih običaja važan je dokument današnjim folkloristima i etnografima, a knjiga obiluje pohvalama na račun Karaševaka: „ne poznaju šovinizam, vjerni su i iskreni“, „lica su im fina i skladna, čak lijepa“, „duboko su vezani za obitelj“, „roditelji brinu o odgoju djece i uvjereni su u dobroćinstvo škole“, „u obitelji i društvu stari uživaju dužno poštovanje“, „blaga narav izbjegava nasilje“, „ubojstva su u njih izuzetno rijetka“. Simu tvrdi da su međusobno Karaševci govorljivi i veseli, sumnjivi i manje komunikativni su tek sa strancima: „međutim, kad si jednom stekao njihovo povjerenje i simpatiju, na najnaivniji i najiskreniji način ti otvaraju dušu“; „to je narod s dobrim i altruističkim navikama, ima ponos da te ugosti na najljudskiji način; za bilo koji uslugu, kolikogod mala bila, Karaševak ti zahvaljuje na dirljiv i kršćanski način.6.jpg

     Znanstvena djela o povijesti i govoru Karaševaka nisu u prošlosti bila široko rasprostranjena i lako dostupna čitateljima iz sedam karaševskih sela, ali su ipak dotaknula točke u kojima se njegovala i održavala lingvistička, etnička i religiozna svijest, a to su prije svega crkva i škola. Ne znam u kojoj mjeri su stari radovi Jovana Živojimovića, Lj. Miletica ili G. Czirbusza bili u opticaju među Karaševcima, ali u prošlostoljetnom međuratnom razdoblju naši su intelektualci, posebice svećenici, učitelji i profesori, posjedovali i studirali knjige Emila Petrovića i Traiana Simua. Međutim, trenutno postoji tendencija zanemarivanja djela ove dvojice autora samo zato što Petrovici tvrdi da su Karaševci Srbi, a Simu da su slavizirani Rumunji. Ignoriranje takvih mišljenja nije rješenje, prije bi ih bilo potrebno opovrgnuti argumentima religije, lingvistike, povijesti ili narodne kulture.

Ivan Dobra

 
Urmator >