Početna arrow Hrvatska Grančica arrow Obicaji i tradicije arrow OTKUKANJE I SMERLJANJE KARAŠEVAKA KOD STRUGE MILJE LAUŠA NA RAVNI KOM PODRU JU arrow Hrvatska grancica arrow Obicaji i tradicija 
Arhiva članaka Hrvatska grancica Obicaji i tradicija

OTKUKANJE I SMERLJANJE KARAŠEVAKA KOD STRUGE MILJE LAUŠA NA RAVNI KOM PODRU JU PDF Ispis E-mail
Thursday, 03 May 2018

Očuvanje hrvatske narodne tradicije i običaja na rumunjskom prostoru jedan je od prioriteta Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj.

     Bez obzira hoćemo li priznati ili ne, bez obzira želimo li to prihvatiti ili ne, živimo u razdoblju globalizacije. U ovoj stalnoj utrci za vremenom i novčanom zaradom, nesvjesno prihvaćamo i usvajamo univerzalne bezlične vrijednosti, a s druge strane sve više zanemarujemo naše tradicije i običaje. One sadržavaju značajan dio naše autentičnosti, jer od najranijih vremena ispunjavaju jednu od svojih najznačajnijih uloga, a to je očuvanje identiteta jednog naroda. Danas, više nego ikada, naše tradicije, običaji i naš višestoljetni način života podvrgnuti su opasnosti nestajanja.

     Na svu sreću, Karaševci još uvijek imaju odakle crpiti snagu starih običaja i disati nezagađeni zrak zdrave tradicije. Jedan od takvih mjesta nalazi se na hotaru Ravnika i Goruje, pokraj potočića, u šumskom idiličnom ambijentu: struga Milje Lauša. Tamo se inicijativom Zajedništva Hrvata i ljubaznosti ravničkih gazda, pokrenula akcija čija je svrha bila rekonstituiranje karaševskih stočarskih običaja otkukanja i smerljanja.

     Na akciji je sudjelovalo više od stotinu ljudi, svi pripadnici sedam karaševskih sela. Među njima stočari, koji su doveli ovce na smerljanje, kuhari, koji su pekli janjad na ražnju i „zgotvali“ jedinstveni karaševski paprikaš za goste, pekari, koji su ispekli ukusne tradicionalne kolače i kruh. I, naravno, kako doliči jednoj takvoj gozbi, bili su pozvani i muzikanti.Većina je pozvanika obukla bar jedan element narodne karaševske nošnje, a bilo ih je, naravno, i onih koji su je obukli od glave do pete, kako bi što bliže dočarali duh karaševskih drevnih običaja.0016.jpg

     „Ovomu mestu de smo mi, mu se vili Županj – kaže nam s trunjkom nostalgije gazda struge Milja Lauš – i ovde su bili najmalko trideset salaša. Svaki dom iz Ravnika si imal salaš. Navečer, prid svetog Đurđa, svaki človik si dođe kod salaša kako da porne ovce odma poranini. Ovce su imale zvonci, da se čuje koj de ga je, če tad nesu bili telefoni. I onda smo hukali jedan odovuda, drugi odotuda da se nađemo. Svaki salaš je imal po deset, dvadeset ovce. Otkad se naranu ovce sleznu kod salaša da ji pomlzu. I onda se otkukaju ovce i posi se ruča. Onda pa se prikupimo, po dvadeset, trideset deca i se sigramo fotbal, balabuku ili s nišaljkom smo se nišali. Sad nemaš više narod. Svi su ošli, sve je pusto“.

     Na ravničkoj struzi najprije se otkukalo. Gazdina je obitel pomuzla svoje ovce, nakon čega je otkukala. Otkukaju, po običaju, djeca, najmlađi članovi obitelji, ali obavezno moraju sudjelovati i dječaci i djevojčice. Kada se kolač raskomada, ako veći dio pripadne djevojčicama, onda će sljedeće godine biti više ovaca ženskog spola. Ukoliko veći komad zgrabe dječaci, kaže se da će u stadu prevladati ovnove.

 0003.jpg    „Običaj za svetog Đurđa počima s kolačam. Dan prije spremimo kolač doma, a sutradan idemo kod salaša da otkukamo. Najprvo pomlzemo ovce, posi uzmemo ovcu što se prva ujagnjila u ovoj godini, ali što je imala jagnjicu, i tu otkukamo. Ju uvatimo, stavimo kolač na nju i otkukamo. Tej kolač nakitimo s vrbom, znak plođenja, kako da se namnože ovce na godinu, a stavljamo i mleč, kako da imaju ovce mleko. I tako čekamo s nadom da la da bude dobro i u slidećoj godini. Mećemo i novac u testo kad se zamesi kolač, ali da ne zna nitko de ga je. Kad se otkuka kolač, koj nađe novac, se vili če la da bude bogat tu godinu“ – radosno će nam reći Dorina Lauš, gazdina supruga.

     U praksi, za tjedan ili dva poslije otkukanja slijedi običaj smerljanja. Ako se običaj otkukanja veže za blagdan sv. Đurđa, 23. travnja, to jest sveca kojega Karaševci smatraju zaštitnikom stada i pastira, neki vežu običaj smerljanja uz blagdan sv. Đurđa, po starom kalendaru, to jest 6. svibnja. Tada, ili nešto ranije, sve ovce dođu kod ovčara koji okuplja, osim svojih ovaca, i ovce takozvanih brkara. Središnji je dogadaj ovog običaja mjerenje mlijeka u ovaca, a na osnovi kojega će pojedini gospodar dobivati svoj dio mlijeka (sira) kroz godinu.

 0010.jpg    „Sidan sam doteril ovce ovde kod struge, kod ovčara. Od ovoga dana la da ji preuzme on do manat ujesen, dok padne sneg, ili, ne daj Bože da bude neki događaj da se pobole ovce pa da treba da se odbiju po zavreme. Gazdu smo podarovali s malko rakijom i vinam, po običaju. Ovce smo pomlzli, se je smerljalo, se je merilo koj šta brkar je imal mleko, da gazda izračuna koliko kole siranja pripada svakomu posi. Ja, kako brkar, imam dvadeset ovce, a bavim se ovcami od kad se znam. Nikad ne se strefilo da nesu ovce na mojem broju od doma. Celo vreme smo držali maru: ili konji, ili volove i ne bi teli niti sad da izgubimo to. Napred su imali stari i do sto glave ovce, mi sad držimo samo što je za potrebno za dom, ne i za prodaću“ – objašnjava Milja Boška, jedan od brkara sudjelovatelja na današnjoj akciji.

     Djed Kračun Lauš mjerio je danas pomuzeno mlijeko i objasnio je nam kako se računa koliko će sira dobiti svatko od brkara tijekom godine. „ Su došli brkari kod nas s ovcami. Svaki brkar je pomlzal njegove ovce, posi su donesli mleko da se meri na kantaru. I sad se vidi koj šta je imal. Ako, na primer, neki od nji je imal pet kile mleka, taj la da dobije petnajst mere mleka. Ako je imal dve kile mleka la da dobije šest mere mleka, i sve tako. To mleko kojeg su pomlzli sad brkari se skupilo na jeno mesto i se pocirilo. Od njega se činil kaš i la da stane tu kod ovčara. Ali i brkari la da dobiju po neko parče od ovog siranja što se sidan napravilo. Svaki la da uzme parče ovisno koliko ovce je donesal kod ovčara.“

   0006.jpg  Nakon što se otkukalo, a poslije smerljalo, došao je red da se brkari i svi ostali gosti pozovu na ručak. Po karaševskom običaju prije jela uvijek se moli Bog i se nameni ručak svecu koji se slavi, a tako je bilo i ovaj put. Na kraju se okupljenima obratio Slobodan Gera, predsjednik Zajedništva Hrvata: „Karaševsko namenjanje koje smo upravo čuli bit je našeg okupljanja na ovom mjestu jer se odnosi upravo na običaje koje su stoljećima gajili naši prethodnici. Naš sastanak je priređen kako bi očuvao od zaborava stare tradicije i običaje karaševskih Hrvata, a otkukanje i smerljanje vjerojatno su stari koliko i naš boravak na ovim prostorima. Podsjetio bih vas da je u prošlosti naše glavno zanimanje bilo ovčarstvo, gotovo svaki Karaševak je od malih nogu bio ovčar. Hvala Bogu što smo se danas svi ovdje okupili, na ovom prekrasnom mjestu u ravničkom hotaru, i nadam se da će se ova prekrasna tradicija očuvati najmanje još sedam stoljeća, onoliko koliko smo se i mi očuvali na ovim li-jepim mjestima planinskog Banata“.

Daniel Lucacela

 
« Prethodna   Slijedeća »