Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

     Za finale nogometnog Svjetskog prvenstva u Rusiji, na otvorenoj sceni Zajednišvta Hrvata u Karaševu, montiran je veliki ekran i snažan razglas kako bi prisutni navijači vatrenih imali atmosferu kao na stadionu. Odaziv navijača bio je velik, a uz mještane i žitelje okolnih sela hrvatskog življa utakmicu su pratili i Rumunji iz Ričice, glavnog grada Karaš-severinske županije. Biti među svojima želio je i veleposlanik RH u Rumunjskoj, NJ. Eks. Davor Vidiš, koji je za ovaj veliki trenutak hrvatskog nogometa specijalno doputovao iz Bukurešta u Karaševo.

     Za vatrene je inače strastveno navijao i Darko Parip Kovačević, tridesetdvogodišnjak iz Županje, koji je prije deset dana pošao iz Hrvatske prema Rumunjskoj...pješice! Darko je krenuo na putovanje svog života i namjerava obići cijelu zemaljsku kuglu u roku od tri godina, da bi, napokon, stigao u Novi Zeland. Cijelo će to dugo putovanje Darko proći pješke ili autostopom!

     „Cilj mi je Novi Zeland jer dalje od tog kraja ne može se ići. Bio bih najdalje od kuće što mogu te zato je ovo moje putovanje meni posebno.“ – započeo je Darko svoju nevjerojatnu priču... „Prije otprilike godinu dana pročitao sam jednu knjigu i odlučio sam se na ovo putovanje. Planiranje je bilo dugotrajno zato što sam se morao cijepiti, a procedura je trajala i po sedam mjeseci za neka od cjepiva. Dug je proces bio i planiranje ovog putovanja jer nije jednostavno krenuti i na tri godine otići negdje putovati.

      Iz Županje sam krenuo nakon utakmice s Danskom. Kroz Srbiju sam putovao nekih sedam dana. Između ostalog, utakmicu protiv Rusije sam gledao u Novom Sadu, utakmicu protiv Engleske u Kikindi i onda sam prešao u Rumunjsku i odlučio doći u najveću zajednicu Hrvata s rumunjskog prostora. Bilo je otprilike 200 kilometara i bilo je dosta teško jer sam morao prvi dan preći 25 kilometara pješke, a ostalo je bilo autostopom. Prvi dan sam došao blizu Ričice i onda sam morao prespavati jer je već pao mrak kad sam stigao tamo, tako da nisam mogao odmah doći ovdje u Karaševo. U nedjelju ujutro uspio sam stići ovdje. Prvo sam otišao do svećenika u župu, objasnio sam mu tko sam, što sam, odakle sam, pa mi je on rekao da bi najbolje bilo da se obratim Zajedništvu Hrvata i da tu pitam da li bi me mogli nekako smjestiti, barem da pogledam finale Svjetskog prvenstva. Tu su me jako lijepo i zadovoljstvom primili i dali mi smještaj. Moja očekivanja za Karaševo bila su relativno velika. Očekivao sam da ima puno Hrvata i da će biti organizirano gledanje finala Svjetskog prvenstva, ali ono što sam doživio ovdje, zapravo, bilo je iznad mojih očekivanja. Nisam uopće očekivao da će biti ovako velika pozornica kao što ovdje ima, te da će na njoj smjestiti veliki ekran pa da će cijela zajednica doći tu i gledati utakmicu. Bile su poredane stolice, ljudi su surađivali jedni s drugima, svi mještani su jednostavno uzeli, pomaknuli gdje šta treba... Veleposlanik je bio tu, a to je također velika stvar za zajednicu, iako je mogao gledati utakmicu bilo gdje, ipak je on došao tu u središte zajednice Hrvata.

     Za malu zemlju kao što je Hrvatska, sami doseg u finale je za mene pobjeda. Mislim da će svi od sada znati, na mom putu dalje, kada ću kazati odakle dolazim, što je Hrvatska i tko su Hrvati. Neću morati puno objašnjavati ljudima o tome kao prije.

     Ja ću sutra staviti ranac na leđa i opet krećem lagano, sporim tempom, jer mi se nikud više ne žuri, nemam više utakmice na koje moram stići. Idem sada prema sjeveru, prema Republici Moldovi, ali kuda ću točno ići, ne znam, jer nemam ni plan, ni neku specifičnu rutu, niti vremensko ograničenje. Jednostavno idem putovati, da uživam u prirodi, da uživam u kontaktu s ljudima. Hoću li se negdje zadržati dva, tri ili pet dana, meni uopće nije bitno. Tijekom putovanja preći ću nekih 35 zemalja svijeta. To nije najkraći put do konačnog cilja, zapravo to je jedan duži put, jer idem gore, dolje, gore, dolje, a to nije zato što tako moram već zato što tako hoću.

     Izračunao sam da trebam tri godine da stignem u Novi Zeland, ali kako ću potrošiti tri godine ne znam“ – završava Darko širokim osmjehom na licu svoju priču i razgovor s nama.

     Darko ima svoj blog: footstepstonowhere.com, gdje možete pratiti njegove misli s putovanja te, ako želite, možete ga i financijski podržati u svom legen-darnom lutanju kroz svijet.

     Sretno!

Daniel Lucacela