Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Veliki je rimski govornik Ciceron rekao: ”Zahvalno srce je ne samo najveća vrlina, nego i temelj svih vrlina.” A Epiktet, kaže: „Mudar je onaj koji ne tuguje za stvarima koje nema, nego se veseli zbog onih koje ima.”

     Nova je godina tek započela, prošlo je nekoliko tjedana. Ukorijenio se, inače lijepi običaj, barem u crkvi, da zadnjega dana u godini naši župnici, kod nas u Lupaku vlč. Marijan Tjinkul, služe misu zahvalnicu za godinu koja je prošla. Kako on kaže, „sa svim dobrim i manje dobrim stranama”. I govori nam o broju rođenih, o onima koji su otišli na drugi svijet, o prikupljenim sredstvima, o troškovima itd. I na kraju nas moli za oprost i zahvaljuje nam što smo još jednu godinu proveli zajedno. Vrlo poučno i mudro, tko ima uši neka čuje, a mi bismo dodali, neka i živi i djeluje prema tome.

     Ako provirimo na društvene mreže stičemo dojam da svima cvjetaju ruže, svi su lijepi, veseli, komplimenti se dijele šakom i kapom, dobre želje na početku godine teku na sve strane, skoro pa da smo već jednom nogom u raju. Da, virtualno, kao što su virtualne i mreže, facebook, twitter, messanger itd.

     Ako se vratimo u stvarni svijet, odnosno kad se udaljimo od lijepih facebook slika, život je onakav kakav je svakome od nas, sa svim izazovima, usponima, padovima, radostima, tugama, jednostavno život. Na putu života imamo oko sebe ljude, neke više neke manje drage, obitelj, prijatelje, rodbinu, poznate, nepoznate, narod božji. Vjerujem da jedni drugima pomažemo, opraštamo (iako je to ponekad teško, korisno je po našu dušu), razgovaramo, dijelimo vesele i tiše trenutke života.

     No ima, svatko u životu, toliki broj ljudi koji su mu, na skoro nevidljiv način, učinili toliko dobra u životu, a nismo im možda nikad zahvalili. U svakodnevnoj trci za svagdašnim kruhom (danas više u trci za delikatesama) često prolazimo pored onih koji imaju tako malo, skoro ništa, prolazimo tako često (ne)svjesno (ne)zahvalni na svemu što imamo, što smo stekli, češće misleći na ono što nam još treba, što želimo, čemu težimo. Kao da nam se srce ne može smiriti od pustih želja, briga, težnje za više i više. Toliko udubljeni u svoje brige, želje, na ono što se odnosi na nas, naše nevolje, da ne primjećujemo koliko ima oko nas koji imaju tako malo, oni skromniji, tiši, bolesniji, s malim ili nikakvim primanjima, plaćom, mogućnostima.

     Da, reći ce neki, ali mi radimo. Istina, radimo, ali ne mogu svi raditi, nisu svi imali iste šanse, neki su jačega zdravlja, neki slabijega, neki brži neki sporiji, ali svi jednaki kao ljudi. LJUDI! Narod Božji!

     Da, i opet će neki reći, ali mi zahvalni na svemu. Da, jesmo riječima. Riječima, a dijelima? Je li bi se zahvalnost trebala svesti na riječi? Što je s djelima našim? Upravo je iza nas božićno vrijeme, vrijeme darivanja, razmišljanja, molitve, posta, davanja i okretanja prema onima koji su pored nas. Nekima je potrebna materijalna pomoć, nekima duhovna, nekima naše vrijeme, naša pažnja, naši savjeti. Svatko, od onoga što ima, može dati nešto onome kojemu je to potrebno. I to napraviti svjestan da treba biti dvostruko zahvalan, na svemu onome što ima, što je stekao i na onome što može dati i što ima mogućnosti dati, biti boljim čovjekom. To vrijeme darivanja, pažnje prema našim bližnjima ne treba biti samo za božićne blagdane već postati dio svakodnevnog života. Jer biti bolji prema drugome znači biti i bolji prema sebi, više paziti na unutarnji život, a sreća je dvostruko veća kada nekome uljepšamo svakodnevicu, svatko čime ima, prema mogućnosti. I biti zahvalni. Zahvalnošću ćemo postati svjesni koliko smo dobili i koliko možemo podijeliti i s onima koji imaju manje. Stoga zahvalna srca zakoračimo u novu godinu, spremni na nova dobra djela prema našim bližnjima i općenito prema drugima, zahvalni što imamo novu šansu postati boljima.

     Neka vam je sretna i dobrim djelima ispu-njena nova 2019. godina!

Maria Laţchici