Home arrow Hrvatska grancica arrow Folclor arrow KARASEVCI U GRADISCU arrow Hrvatska grancica arrow Folclor 
Arhiva articole Hrvatska grancica Folclor

KARASEVCI U GRADISCU PDF Imprimare E-mail
marti, 26 februarie 2019

Pokrajina Gradišće (Burgenland) je nama, Hrvatima iz Rumunjske, najpoznatiji dio Austrije.

     Ovdje su, početkom 2000. godine, naši ljudi išli obavljivati razne poljoprivredne sezonske radove ili, najčešće u slučaju žena, „pflegerinske“ poslove. Rumunjska je 2007. godine postala član Europske Unije pa se i broj karaševskih radnika u Austriji povećao. Povećao se i broj obitelji, pogotovo mladih, koje su rumunjsko stalno prebivalište zamjenili s austrijskom.

     Kako bismo stekli što bolji uvid u razmjer selidba u tom periodu relevantne su brojke sa zadnja dva popisa stanovništva u našoj zemlji. Ako su se na popisu stanovništva iz 2002. godine za hrvatsku nacionalnost izjasnili 6786 stanovnika, na sljedećem cenzusu, 2011. godine, Hrvata u Rumunjskoj ima tek 5408. Istina je da na to drastično smanjenje hrvatskog življa utjecao je i negativani prirodni priraštaj u svim naseljima gdje Hrvati sačinjavaju većinu u Karaš-severinskoj županiji (Vodnik, Ravnik, Klokotič, Lupak, Jabalče, Nermiđ i Karaševo).

     Nije ni Gradišću stran problem iseljavanja mjesnog stanovništva. Burgenland je tijekom hladnoga rata ostala najnerazvijenija austrijska pokrajina, uvelike zbog nepovoljnoga položaja, te se velik dio stanovnika iselio u veće gradove kao što su Beč i Graz.

     Iako nije nikada točno ustanovljen, u Gradišću živi znatan broj Hrvata. Prema podacima popisa stanovništva iz 2001. godine u Austriji živi 19412 Hrvata, ali prema procjenama udruga gradišćanskih Hrvata u Republici Austriji ima ih oko 50 000.

     Gradišćanski Hrvati potomci su onih doseljenika koji su tijekom 15. i 16. stoljeća došli iz Hrvatske i tadašnje sjeverne Bosne na područje tadašnje zapadne Ugarske. Do 1921. godine koristi se naziv zapadnougarski Hrvati, a raspadom Ugarske nakon Prvog svjetskog rata, s obzirom na to da većina njih živi u austrijskoj saveznoj zemlji Burgenlandu, tzv. Gradišću, nazivaju se gradišćanskim Hrvatima.

     Hrvatima u Austriji je priznat status nacionalne manjine, a svoja manjinska prava mogu ostvarivati isključivo na području savezne pokrajine Gradišće. kkkkkk231a_mali-poljanci-30-ljet_.jpg

     Gradišćanski Hrvati službeno koriste hrvatski jezik (gradišćansko-hrvatski) u školama, pred upravnim tijelima te na sudu, također koriste ga u institucijama hrvatske manjinske zajednice i njihovom međusobnom komuniciranju te na hrvatskim radio i TV emisijama.

     Ovdašnji Hrvati imaju čak 50-tak folklornih, kazališnih i drugih kulturnih udruga te znatan broj institucija. Među njima je Folklorna grupa Poljanci iz Vulkaprodrštofa, gdje se je prošle godine, 17. i 18. studenog, upriredila 30. obljetnica postojanja dječje grupe Mali Poljanci.

     Naveli smo ovaj podatak zato što se među članovima navedene folklorne grupe nalaze i nekoliko Karaševaka, koji su u zadnjim godinama napustili svoju domovinu i nastanili među gradišćanskim Hrvatima u naseljima Trajštof, Vulka, Oslip i Cindrof. Njihov broj je, donedavna, bio povećan dolaskom mlade obitelji Muselin iz Klokotiča. Slavica Muselin, majka dva maloljetna sina koji su se priključili folklornoj grupi Mali Poljanci, u Rumunjskoj je radila kao urednik u Hrvatskoj grančici, a sada radi kao asistentica za hrvatski jezik u Saveznoj gimnaziji Kurzwiese u Željeznom. Budući da je nisu napustili reporterski refleksi svjedoći intervju s inicijatorom folklorne grupe Poljanci, poznata dugogodišnja nastavnica za hrvatski jezik iz Trajštofa, mag. Angelika Kornfeind, s kojom je Slavica razgovarala o Malim Poljancima i o djeci karaševskog porijekla što aktiviraju u toj folklornoj grupi. dddddd250_mali-poljanci-30-ljet_.jpg

     Slavili smo 10. godišnjicu folklorne grupe Poljanci – sjeća se nostalgijom Angelika Kornfeind o počecima grupe Mali Poljanci – onda su ovi mladi od 12-14 godina poslije proslave počeli plesati u toj dvorani i došli su me pitati zašto ne bi i oni mogli plesati kad ovi stariji plešu. I rekla sam: zašto ne? Onda sam krenula s tom grupom gdje je bilo nekih 15 cura i dva dječaka, a u isto vrijeme sam krenula s još manjom grupom iz vrtića i to je bio početak plesačke grupe. Poslije smo počeli nuditi djeci učiti tamburanje, tako da smo stalno imali i male tamburaše i male plesače.

     Prije je bilo puno lakše, ljudi nisu imali toliko auta. Danas roditelji voze djecu čak do Beča na trening nogometa, ali su onda svi, manje više, bili u selu pa su bili sretni što imaju neku ponudu ovdje i da su mogli putovati s folklornim društvom. Bili smo na puno mjesta po Austriji te izvan nje. Bilo je lakše. Djeca su mogla jedan sat plesati i jedan sat vježbati tamburu. Danas ima puno više ponuda u Željeznom, koji je samo sedam kilometara udaljen od Vulkaprodrštofa, i tamo možeš svašta vježbati: od muzike, tjelesnog, igranje šaha itd. Danas svaka kuća ima kompjuter, televizor, djeca imaju mobitele, pa igraju igrice po tim mobitelima, tako da nije baš laka stvar danas djecu motivirati da nam dolaze. Sretni smo što imamo jedno 40 djece od 3 do 16 godina koji tamburaju ili plešu i dolaze nam na probe jedan put tjedno.

     Nacionalnost i državljanstvo članova nije bitna za našu grupu, važno je da oni dolaze, da ih roditelji dovode na probe. U društvu je, u principu, samo hrvatski jezik važan. Imamo dosta djece koja kod kuće slabo ili nikako ne govore hrvatski, tako da, naravno, moramo koristiti i njemački jezik da bismo se sporazumijeli. Namjera nam je da djeca nauče što više hrvaski jezik jer je to jezik našeg društva i jezik naše manjine ovdje u Gradišću. Interes nam je da djeca nauče i jezik, i glazbu, i plesove, i kulturu gradišćanskih Hrvata.

     U društvu sada imamo dosta djece koji su porijeklom karaševski Hrvati, i to nam je drago. Drago nam je što oni dosta dobro pričaju hrvatski, ali i kod njih se vidi tendencija (posebno kod djece koji ovdje pohađaju prve razrede osnovne škole) da međusobno govore njemački. Ali ja to ne odobravam, pa im kažem: dok ste ovdje, dok ste sa mnom, pričajte hrvatski! Meni je u interesu da što više pričamo na hrvatskom, da se hrvatski jezik ne izgubi u ovim krajevima. A djeca to prihvaćaju. Jer ako se djeca školuju na njemačkom, gledaju televiziju na njemačkom, imaju skoro sve prijatelje koji govore njemački, oni neće više znati svoj hrvatski materinjski jezik. Zato ga moraju redovito vježbati. A i njihovi roditelji, ponekad, idu u taj smjer. Oni sada rade ovdje u Austriji, puno pričaju njemački na poslu, pa onda tendiraju njemački pričati i sa svojom djecom. To stvara dodatne probleme jer oni dobro ne znaju njemački, pa i djeca nauče loše njemački.

     Hrvatima iz Rumunjske je lakše ovdje među gradišćanskim Hrvatima jer oni mogu svoj vlastiti jezik i ovdje koristiti. Misa je ovdje na hrvatskom jeziku, pa bilo gdje idete, kod mesara ili pekara, možete hrvatski pričati, a to je bliže srcu nego da moraš njemački pričati. Preporučujem karaševskim Hrvatima da čuvaju svoj jezik i svoju kulturu i da, ukoliko dolaze raditi u Austriji, potraže sela gradišćanskih Hrvata jer će im ovdje biti puno lakše za živjeti i neće im biti tako teško što su napustili svoju domovinu. A kad već stignu među gradišćanskim Hrvatima da se uklope u naše društvo jer će njihova kultura i jezik biti i nama obogaćenje!

Daniel Lucacela

 
< Precedent   Urmator >