Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

„I dok je srca, bit će i Kroacije!“ rekao je u jednoj od svojih pjesama veliki hrvatski pjesnik Antun Gustav Matoš.

     Danas više poznat po svojim vinogradima, grad Rekaš spominje se prvi put u jednom ljetnom feudalnom putopisu iz 1319. godine. Hrvati Šokci bili su među prvim stanovnicima ovog naselja, za njih se vjeruje da su se doselili iz Babine Grede (Hrvatska) i okolice polovicom XVII. st.

     Etnička skupina Šokaca naseljena je u granicama triju država: Hrvatske, Madžarske i Srbije. Najveći dio Šokaca živi na prostoru istočne Slavonije i zapadnog Srijema, a značajnija su njihova naselja smještena i sjevernije uz Dravu te u Bačkoj i Baranji. Smatra se da ime Šokac u užoj je vezi s vjerskom pripadnosti zapadnom kršćanstvu. Početkom XVIII. st. spominje se izraz „pošokčiti“ u smislu prevođenja na katoličku vjeru. Neki pak smatraju da ime Šokac do-lazi od riječi šaka, od načina kako se katolici križaju rukom s pet prstiju, za razliku od kršćana pravoslavaca koji se križaju s tri prsta. Pravoslavni Srbi tijekom XVIII. i XIX. st. Šokcima su nazivali sve susjedne katolike u Bosni, Slavoniji, Srijemu, Bačkoj i Baranji, ali i u Lici, čak i u Dalmaciji i na prostoru uže Srbije.

    Donedavna je u Rekašu, u bivšoj kući povjesničara njemačke nacionalnosti Josepha Stitzla, djelovao muzej gdje je bila izložena vrijedna i iznimno bogata zbirka starih fotografija, koja prikazuju ličnosti mjesne zajednice, vrijedne eksponate starih narodnih nošnji te stare namještaje i seljačke kučanske predmete koje su nekoć pripadale svim etničkim skupinama. Jer u Rekašu žive Hrvati, Madžari, Nijemci, Rumunji, Srbi i, najnovije, Romi, jedan šaroliki skup višeetničkog i višekonfesionalnog društva koji može služiti kao primjer zajedničkog suživota u Rumunjskoj.

     Ovdje, u rekaškom muzeju, u fotografijama obuhvaćen je i dijelić novije povijesti mjesne hrvatske zajednice.

    „Sve što ima ovdje premjestit će se u Dom kulture jer tamo ima više prostora i novija je zgrada od ove tu – kaže rekaška profesorica vjeronauka hrvatskog porijekla, Marica Pelić, koju sam zamolio da nam ispripovijeda priču ovdašnjih Šokaca, odnosno kako su nekada živjeli Hrvati u ovom dijelu Rumunjske te kako je stanje ove zajednice danas. Prvi koji su došli na ovo tlo gdje se sad nalazi Rekaš – nastavit će Marica Pelić – bili su Hrvati. Bilo je to za vrijeme turske okupacije, negdje polovicom 17.vijeka. Poslije Hrvata su došli Nijemci, pa Mađari, pa, najzad, Rumunji. Najprije kada su došli Hrvati nastanili su se pored Begeja. Zato se i zove Rekaš jer mu ime dolazi od rijeke Begej. Ali kako je Begej često puta izašao iz svog korita krenuli su prema brdu, jer je naselje Rekaš malo brdovito, pa su tamo, kaže legenda, našli jednu staru crkvu koju su je, vjerojatno, sagradili Bugari, kada su u jednom valu prošli ovuda u 14. stoljeću. I tamo su, pored te stare crkve, počeli Hrvati graditi kuće, a uz kuće su gradili ulice i sokaci. Zato su nam ulice u Šokačkoj strani i sokaci vijugavi “.

     Kroz cijelo 19. stoljeće sve do 1950. godine Hrvati su imali svoju „šokačku škulu“ i razvijen kulturno-prosvjetni rad.

    „Druge polovine 19. stoljeća rekaški se Hrvati počinju organizirati u kulturna društva. Početak je bio 1888. godine kada se osnovalo Šokačko pjevačko društvo, koje je tada brojalo 44 člana, a prvi predsjednik društva je bio Ivan Jankulov Celan. Za vrijeme Prvog svjetskog rata društvo nije djelovalo, ali zato ga je Joca Čosić opet obnovio 1920. godine. Misionar Petar Vlašić bilježio je 1928. godine, prilikom njegovog posjeta Rekašu, da je bio oduševljen kada su ga na vratima crkve dočekali hrvatskom narodnom pjesmom.“- doznajem još od moje sugovornice.

    Od nekadašnje brojne hrvatske zajednice, koja nam se sa žučkastih zidova muzeja ponosno i veselo otkrivala u crno-bijelim tonovima, danas je ostalo samo nekoliko desetina Šokaca. Dosta njih je dalo svoj život i u dvama svjetskim ratovima (37 mladih poginulih u Prvom svjetskom ratu, odnosno 9 mladih u Drugom svjetskom ratu), a njihova su imena uklesana na kamenom spomeniku heroja u središnjem parku Rekaša.

      „Više Hrvata ima sad ovdje nego što su vani – nastavlja priču profesorica Pelić kada smo stigli ispred ulaza rekaškog groblja. Na ulici dužoj kao sam Rekaš nekada su, i s jedne, i s njezine druge strane živjeli Šokci, a danas jedva da ih ima u tri ili četiri kuća. Njihov broj je spadao godinama. Najviše ih je bilo 1700, kako sam ja pronašla u zapisima, 1880. godine. Bilo je čak 200 brojeva šokačkih kuća, a sada ih ima oko 20. Razlozi smanjenja tog broja su bili u starijim godinama zarazne smrtne bolesti kao kolera, pa boginje koje su ubijale malu djecu, a u novije vrijeme mješoviti brakovi (najviše s Rumunjima) kroz kojih se gubio hrvatski identitet i migracije u druge države kao SAD, Argentina i Švedska.“

     Na svu sreću, novo vrijeme nije stiglo još potpuno izbrisati tragove bogate hrvatske prošlosti jer „Šokačka strana“, takozvani kvart gdje su mahom živjeli ovdašnji Hrvati u Rekašu, još uvijek pamti kako je nekada izgledalo staro šokačko ognjište. Tu i tamo, opkoljene pravokutnim zgradama novijeg doba, još uvijek se na nogama drže tradicionalne šokačke kuće. U jednoj takvoj kući s tornjakom (vanjskim hodnikom) od drvenih dereka, sa štalom za marvu, s kotarkom (mjesto ispod krova gdje se drži kukuruz), svinjcem i bunarom na stari način izgrađenim, veselo nas je primila osamdesetogodišnja teta Ana Stanić. Kaže da je kuća nekada pripadala roditeljima Ivana Kožara, znamenitog dramskog redatelja, sveučilišnog profesora dramske umjetnosti u Bukureštu i glumca, jednog od najpoznatijih rekaških ličnosti hrvatske narodnosti. Teta Ana je došla snaja u kuću i pomalo me zbunjuje kada u jednom trenutku našeg ljupkog razgovora otkriva da je Mađarica, jer hrvatskim jezikom barata jednostavnom prirodnošću. „Hrvatski sam naučila od tolike godine od kad sam ovde, u kući, ali sam umela već od kad sam išla u škulu, od mala – razjašnjava mi teta Ana – ali i na sokaku smo bili svi deca zajedno, i Šokci i Nemci i Mađari i svi smo naučili jedan od drugoga svačiji jezik.“

     Pozdravili smo se od tete Ane i krenuli smo vijugavom Šokačkom stranom sve do ulice...Ivana Kožara (rum. Str. Ioan Cojar). Po slavnom šokačkom redatelju imenovane su, ovdje u Rekašu, ne samo jedna ulica u hrvatskom kvartu već i mjesni Dom kulture. Ovdje smo susreli (ja i profesorica Pelić) još jednu Hrvaticu: Mariju Miheţ (rođena Jankulov). „Ja sam Hrvatkinja iz dedevine – obraća mi se na šokačkom govoru gospođa Miheţ – i moji roditelji i stari i prastari bili su Hrvati i ovdje su živeli. Sada na ovoj ulici žive još četiri obitelji, a nekada, i na levo i na desno bilo je puno Hrvata. Ja i Marica (Pelić) baš smo napravile jednu računicu ovi dani i smo ustanovile da smo 55 , sa onima koji su ošli u inostranstvo. To su čisti Šokci. A onda imamo oni koji su kako je moja ćerka, polak Hrvatkinja, polak Rumunjka, to su više tako.”

      Nešto kasnije, ponovno smo se sastali s gospođom Marom Miheţ u rekaškom Domu kulture Ivan Kožar, ovoga puta da nam otkrije dio tradicije ovdašnjih Šokaca. Gospođa Mara je donijela sa sobom veliku i ukusnu šokačku gibanicu i domaće crno vino iz svojeg vinograda te ih je posložila na starom crvenom tkanom trpezniku, također šokačkom. „Gibanica se obično je na svi sveci i se pravi orom, makom i s čim svaki voli, s čim mož da napravi. Se pravi i za svadbe ili krštenja, ali mož to biti sasvim normalan dan, kad svaki želi da je. Samo su naše žene Šokice znale ovo da napravidu. A vino je od našega vinograda. Naši Hrvati su se bavili najviše vinogradom. I moj deda i moj tata su se bavili vinogradom i sad je vinograd ostao nama i mi beremo grožđe i pravimo vina. Pored vinograda šokci su još radili i u polju, sejali su kukuruza, žita i su ranili marve: krave, konji, prasci...“

     Pored gibanica i prirodnog rekaškog vina, gospođa Mara nam je htjela prikazati i šokačku raskošnu tradicionalnu nošnju. Alesia i Marius, njezini unuci, ovom su prilikom obukli odjeću koja se čuva u ormaru i oblači se posebnim prilikama te koja se prenosi s generacije na genaraciju.

     „Devojke su imale roklje, mloge roklje – započela je na ljupkom šokačkom govoru svoje izla-ganje gospođa Mara, ističući da je košulja koju je sada obukla njezina unuka nekoć ju je ona sama nosila, a prije toga pripadala je svojoj majci. Prije su nosile po pet šest roklja ispod, ali sada ne tako mlogo zato što su teške i ne se može. Priko košulje vezene su imale prusluk, svilenu roklju, kicelju belu i maramu na tri roglja sa lepom brošom. Na glavi su imale pletenice i cvetovi. A muški su imali bele gaće i čižme, košulju, prusluk sa dugmetima i čemer.“

     Nisam ostao s dojmom, na kraju svog posjeta rekaškim Šokcima, da je njihov broj malen (iako me statistike u tom pogledu proturiječe!), jer su tragovi ovdašnje vrijedne zajednice posvuda vidljivi, a oni koji su ostali trude se svim snagama da te tragove nitko ne izbriše. „I dok je srca, bit će i Kroacije!“ rekao je u jednoj od svojih pjesama veliki hrvatski pjesnik Antun Gustav Matoš. 

Daniel Lucacela