Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

     Prije dva tjedna slušali smo „Blago vama siromasi...“ i „Jao vama bogataši...“, prošle nedjelje slušali smo „Ljubite svoje neprijatelje...“. Današnju nam pouku Isus prenosi kroz prispodobu.

     Prispodobe Isusu služe da čovjek može lakše razumjeti Božju poruku, te da lakše sadržaj te poruke primjeni na sebe. Također, posebnošću njezinog stila privlači se pozornost slušatelja, te on može lakše zapamtiti poruku.

     Budući da je čovjek po prirodi znatiželjan, a znatiželja ga često odvede u krivo, ovdje se ona usmjerava na koristan sadržaj.

     Ovdje nam Isus želi svratiti pozornost na ono što nam priječi napredak i duhovni rast, a to je sklonost uočavanja slabosti i grijeha drugih osoba, dok se istovremeno ne vide svoje vlastite.

     Zato Isus započinje riječima: „Može li slijepac slijepca voditi? ...“

     U ovom slučaju slijepac je čovjek koji je stalno okrenut traženju tuđih mana i ispravljanju tuđih pogrešaka, dok je istovremeno posve slijep za svoje vlastite.

     Može li dakle takav čovjek onoga drugoga dovesti na pravi put i pomoći mu da se oslobodi onog svog grijeha? Naravno da ne može, jer će se dogoditi da će onoga i sebe odvesti u jamu propasti.

     Ništa ne čudi da ljudima ide teško iskrenost, jer prema istraživanju najčitanija stranica koju ljudi svakodnevno čitaju kao svoje životno štivo je stranica horoskopa, zatim ono vezano za tuđe grijehe i crna kronika... Kakav onda možemo očekivati pristup drugim ljudima nakon takvog štiva, nakon takvog napajanja srca?

     Ako je na Tv-u najgledanije ono što je vezano uz javno izrugivanje drugih, kakvo će biti stanje naše duše? Kako ćemo moći, pored toliko toga natiskanog u naše srce, imati ispravan pogled na druge, a kamoli imati vremena vidjeti vlastite grijehe u ispravnom svjetlu?!

    „Više buke napravi stablo koje padne, nego li čitava šuma koja raste“

     Mentalitet svijeta, ako ga slušamo, uči nas da se po cijele dane bavimo tuđim grijesima, ali ne s ciljem da nađemo rješenje, nego da se zadržimo u stanju osude.

     Jedan unuk je toliko volio svog djeda da uopće nije zamjećivao njegove mane. Uvijek kad bi djed došao s posla trčao bi prema njemu u zagrljaj i stalno bi mu govorio: „Oh, ja imam najboljeg djeda na svijetu. Tvoji radnici djede mora da su jako sretni što rade kod tebe.“

     Stvarnost je pak bila posve drugačija. Djed je bio jako grub prema radnicima i često bi ih kažnjavao smanjivanjem plaće. Međutim, upravo ono unukovo neprestano ponavljanje s vremenom je utjecalo na djeda i unukov glas je uspio doprijeti do djedova srca.

     Djed je progledao i promijenio se, zaista je promijenio svoj stav prema radnicima, i počeo im povećavati plaće, nagrađujući na kraju prema učinku one koji su zaista pokazivali više truda.

Dr. theol. Davor Lucacela