Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Parabola o ocu i dva sina je unikat.

     U njoj je sažet odnos prema roditeljima i roditelja prema djeci, kao i odnos među braćom. Ovo je parabola, što znači ne povijesni slučaj, ali je istina cijelog ljudskog roda. Ova parabola je u svim ljudima, i poziv svim ljudima. Sva tri lica iz parabole su u nama, barem povremeno, a ponekad je pojedino lice dominantnije.

     Otac - majka bezuvjetno ljube bez obzira na kvalitete djeteta. Drugi nitko.

     Svi drugi... nas prihvaćaju samo ako “odgovaramo” njima. Takvi su i braća i djeca i žena i muž. Samo otac i majka prihvaćaju dijete kad je i kao “svinja”. Zato čovjek treba oca i majku bez obzira na svoju odraslost i obitelj. Uvijek mu je očinska kuća njegova kuća. Tu je njegovo mjesto pa bio pravedan ili nepravedan. Mi ljudi nismo vezani za očinstvo i majčinstvo radi nemoći, nego radi ljubavi.

     Roditelji nas uvijek ljube bez obzira kakvi smo. To je osnova smišljenog življenja. Najvažniji je doživljaj roditeljske ljubavi. Ta ljubav polaže temelj da se čovjek osjeća “ad home” (kod kuće). Jedna indijska priča - priča kako je jedna majka bila nezadovoljna svojim sinom. Molila je Boga da ju oslobodi sinovljevih nedaća i da ga obrati na pravi put. Predloženo joj je da je jedini način da joj ga istrgne iz sjećanja, pa će tako prestati sve njezine muke. Majka to nije prihvatila. Voljela ga je imati uz sebe pa i kad s njime nije bila zadovoljna i kada je podnosila sve patnje i poruge. To je roditeljska ljubav. Braća - djeca: rastu u istoj ljubavi i brizi, ipak različito uzrastu.

     Njihovi putovi i osjećaji nisu isti. Roditelji, djeca vam neće biti ista, makar ih vi ljubili istom roditeljskom ljubavlju. Svakoga se jednako ne primi roditeljska ljubav, iako ona nikada ne propada.

     Roditeljska ljubav “oživi” baš u kriznim časovima ljudske egzistencije. Roditeljskoj ljubavi (kući) čovjek se uvijek može vratiti. Tamo je sigurna ljubav. Isto tako se roditeljima isplati ljubiti pa i kad izgleda da je sve izgubljeno.

     Bratstvo nikada nije iste ljubavi, i može se pretvoriti u interesnost, pravilo, formalnost. Odnos “korektnog” brata i “grešnog? Više to nije odnos bratstva i ljubavi nego pravednosti. Odlutali brat ne vraća se očinskoj kući radi pravde nego radi ljubavi.

     On ima oca, on vjeruje ocu, on se nada ocu. Pravedni sin ima gospodara a ne oca. Pravda ne može zamijeniti ljubav.

     Roditelji prema djeci ne postupaju prema pravdi nego prema ljubavi : “Volim i bolesnog i zdravog, i onog na putu i onog kod kuće, i onog na slobodi i onog u zatvoru”(Arapska). Božja ljubav je objavljena kao roditeljska ljubav, da.

     Svako dolaženje k svijesti vlastitog lutanja...početak je našeg obraćenja. Nitko nije bez oslonca. “Ako te Izraele ostavi otac i majka, ja te neću ostaviti”. Uputimo se očinskom srcu i očinskom domu. U njem je ljubav!

Dr. theol. Davor Lucacela