Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Danas, u Europskoj Uniji, sasvim je normalno ćuti jezik pojedine zemlje u njezinim institucijama. No u prošlosti stvari nisu stajale tako. Pa tako ni u Hrvatskoj kada govorimo o uporabi hrvatskoga jezika u državnim institucijama.

     Stoga za hrvatski jezik drugi dan mjeseca svibnja ima posebno značenje. Tada je Ivan Kukuljević Sakcinski održao (2. svibnja) 1843. godine, prvi službeni govor na hrvatskom jeziku u povijesti Sabora. Prije toga službeni je jezik Sabora stoljećima bio latinski, još od srednjeg vijeka pa čak i nakon ovdje spomenutog Kukuljevićeva govora. U Saboru je tek 1847. godine donesena odluka o uvođenju narodnog jezika kao službenog, a početak primjene hrvat-skog jezika na zasjedanjima Sabora dogodio se tek 1848. godine.

     Ivan Kukuljević Sakcinski rođen je u Varaždinu, a tijekom svoje političke karijere obavljao je mnoge visoke dužnosti, od velikog župana Zagrebačke županije, člana Banske konferencije pa čak i banskog namjesnika. No Kukuljević je bio i povjesničar i arheolog, a smatra ga se utemeljiteljem moderne hrvatske historiografije. Iako je njegov govor na hrvatskom jeziku izazvao uzbunu kod austrijskih i mađarskih vlasti te žestoke prigovore visoke aristokracije, dao je veliki poticaj priznanju hrvatskog kao službenog jezika. I ostali govori Ivana Kukuljevića Sakcinskog u Hrvatskome saboru i na županijskim skupštinama otkrivali su beskompromisno zauzimanje za hrvatsku slobodu i samostalnost.

     Za nas je zanimljivo spomenuti da u vrijeme kada je Ivan Kukuljević održao spomenuti prvi sa-borski govor na hrvatskom jeziku na položaju hrvat-skog bana nalazio se grof Franjo Haller, podrijetlom iz Erdelja (Transilvanije).

     Početni odlomak Kukuljevićevog govora održanog povijesnog dana:

     “Preuzvišeni Gospodine Grofe i Bane, Presvetli Velmože! Slavni stališi i redovi!

Kao što svaki pravi Harvat i Slavonac, tako sam i ja s velikom zaisto radostju i unutrašnjim uzhitjenjem razumio, da slavni stališi i redovi ovih kraljevinah žele: podignutje katedrah za narodni naš jezik i literaturu, (kako ja mislim) ne samo u Akademii nego u celom Distriktu Akademie Zagrebačke čim bez dvojbe to steći žele, da svi izobraženii stanovnici kraljevinah naših svoj maternji jezik dobro i izvar-stno nauče. Nu, pitam ja s poniznim dopuštenjem: na kakovu će korist i svarhu biti učenje našega jezika kakovim uspehom kakovom posledicom kakovim trudom učit će ga stanovnici domovine naše, ako sa znanjem njegovim nikada nikakovo dobro skopčano nebude; ako po njem nitko ništa zaslužiti si nebude mogao; i ako mi nikad niti pomisliti nećemo, da ga u javni život uvedemo, Zaisto će on bez toga, kao i do sada ostati u tmini, šnjim će se zabavljati samo oni, koji baš za to vremena imali budu, u ostalom neće ga opet veća strana naroda znati, a oni, koji se javnim životom bave, i koji su u javnih službah stavljeni sasvim će ga zanemariti kao i do sada; podignutje pako naših katedrah i učionah neće na drugo služiti, nego na zasleplenje domorodacah i tudjinah….”

Maria Laţchici