Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Puno je ličnosti bilo prisutno na međunarodnoj dječoj izložbi s temom Duga, održanoj u Karaševu 12. travnja 2019.

     Hrvatska grančica je razgovarala s nekoliko od tih pozvanika, među kojima su inicijatori ovog projekta, likovni umjetnici Ante Karačić i Ankica Karačić, Nj. Eks, Davor Vidiš, hrvatski veleposlanik u Rumunjskoj, Tanja Cirba, načelnik općine Lovas u Hrvatskoj i zamjenik ravnatelja Hrvatske matice iseljenika Ivan Tepeš.

Ankica Karačić (likovni umjetnik)

      Bili smo prijatno iznenađeni što je stručni žiri u Njemačkoj prepoznao i ocjenio kvalitetne radove talentirane djece. Mi radove izložimo kako da ih žiri procjeni, ali žiri ne vidi ni ime ni zemlju djece sudionika. To znači da nagrade koje su dobila vaša djeca bile su bez ikakvog, mi kažemo, „B vitamina“. To su prava djela vaše talentirane djece i ona su odabrana od 1250 radova. Stručni žiri je te radove gledao nekoliko sati u Gradskoj galeriji u Iselhornu, i odabrao je, bez da se mi dogovorimo da nagrade dobiju ovi ili oni. Uvijek je taj odabir iskren i uvijek taj žiri odabire talentiranu djecu.

Ante Karačić (likovni umjetnik)

     Ovaj natječaj ide organizirano već 19 godina i do sada je učestvovalo 21 zemalja. Na-mjenjen je djeci hrvatskih iseljenika, i onima koji su kao što ste vi tu domicilni, i raseljenoj djeci, i djeci u Hrvatskoj. Na godinu će biti jubilarnih 20 godina, a tema će biti „riječ“. Početni cilj nam je bio uključivanje 20 zemalja, ali se sada cilj povećao na 25 zemalja. Moramo napraviti reklamu da nam trebaju još četiri zemlje koje nisu učestvovale. Mislimo na Crnu goru, Kosovo, Slovačku i još koju Južnoameričku zemlju. Ovo sve što radimo, radimo bez ikakvog financiranja.

     Naš osnovni cilj je da ne iznevjerimo nikoga. Ne daj Bože da iznevjerite neko dijete, da slučajno nekom greškom ga niste istakli! To je opasno!

     Kada sam dobio vaše radove iz Rumunjske, poredao sam ih, zažmurio sam i...gledao Ja sam točno vidio vaša sela, ovo što sam sad doživio. Vidio sam one ograde drvene, tamo životinje neke. Mi imamo na dlanu sve, mi dobivamo sve točno iz radova djece. Kao psiholozi u školi, kada dijete naslika sliku, oni znaju kakva je njihova situacija kući. A sada je 100 radova došlo iz Rumunjske.

     Kad smo mi tamo u Njemačkoj, u Gradskoj galeriji, poredali na pod radove vaše djece, zajedno s radovima ostale djece, jedan njemački novinar koji je to vidio imenovao je svoj članak: Kada se 1250 duga pretvori u more. To je bilo more duga.

Nj. Eks. Davor Vidiš (hrvatski veleposlanik u Rumunjskoj)

      Ova izložba je meni vrlo draga jer spaja tri naše zajednice Hrvata. Jer od velike je važnosti, osim spajanja domovinske zajednice sa iseljenom zajednicom manjina Hrvata u inozemstvu, također spajati zajednice koje žive izvan Hrvatske, da zajedno dijele svoja iskustva i da pokušavaju naći riješenja za svoja pitanja i svoje probleme. Referirat ću se dalje na ovih pet lijepih poruka ovog natječaja. Prije svega je LJEPOTA PRIRODE. To je jedno lijepo okruženje u kojem se naši karaševski Hrvati nalaze - planinski dio Banata. Iza toga je LEGENDA. Legenda o Hrvatima u Karaševu zapravo nije legenda, to je stvarnost. To je naša lijepa, kratka i mala zajednica, koja ovdje jako dugo živi u jednoj skladnoj zajednici s većinskim na-rodom, s Rumunjima. O POVEZNICI govorio sam na početku, govorit ću o nadi, a naša nada ide u dva smjera. Prije svega da ova naša zajednica ostane i opstane ovdje. Izazovi su veliki. To su izazovi Austrie i Njemačke koji zovu na bolji život. Međutim, mi se nadamo, a ta se nada odnosi na ovu državu, da će se ovdje živjeti bolje, da će kao u Hrvatskoj biti sve manje i manje smisla i potrebe ići tražiti bolji život u nekim drugim državama Europske Unije. Ostalo je POMIRENJE i PRIJATELJSTVO. Ako bih sebe pitao koja riječ je tu viška, to je pomirenje. Jer pomirenje i mir treba tamo gdje ga nije bilo. Ali ovdje je uvijek bilo mira i uvijek je bilo skladnih odnosa između dvije zajednice, na čemu se posebno zahvaljujem. Jer nije stvar samo pravnog okvira da li neka zajednica ima svoja prava, svoje zastupnike, stvar je toga da li vi svojemu susjedu druge narodnosti možete pozvoniti na vrata i pitati ga bilo što ili se njim družiti. Da li su ti “vrata do vrata” odnosi tako dobri da zapravo ne stvaraju probleme.

     I, to je ovdje slučaj!

     Tanja Cirba (načelnik općine Lovas, Hrvatska)

     Ovakva događanja čine, zapravo, naš svakodnevni život, odnosno, obogaćuju ga. Događaj je započeo u Lovasu, gdje smo na našu veliku radost, pored brojnih gostiju iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, po prvi put imali i drage nam goste iz Karaševa te zato smo se vrlo rado odazvali ovamo. Nama su ovakva događanja, i sa stajališta kulture, i sa stajališta obrazovanja izuzetno značajna no uvijek ima tu nešto što se krije u pozadini, a to su ova prijateljstva.

     Mi smo s Karaševom već duže vrijeme u određenim kontaktima i ja se nadam da će ta veza postati sve intenzivnija! Koliko god mi bili pripadnici iste nacije, živimo u različitim krajevima i u različitim uvjetima, ali, radi toga, mislim da od karaševskih Hrvata imamo jako puno toga što naučiti. Osvrnut ću se na samo jedan dio: način na koji ovi Hrvati, ov-dje, čuvaju svoju tradiciju, kulturu i običaje, odnosno sve ono što čini identitet jednog naroda. Koliko se tu pažnje, ljubavi i truda ulaže, mislim da je tu nešto što ćemo ponijeti sa sobom. Sve to pomalo, u ovo vrijeme globalizacije, nama u Hrvatskoj itekako fali, pa ovo je jako lijep način kako se čuva ono što čini jednog čovjeka.

     Dr.sc. Ivan Tepeš (zamjenik ravnatelja Hrvatske matice iseljenika)

     Hrvatska matica iseljenika nastoji biti pokrovitelj što više projekata Hrvata izvan Hrvatske. Puno je projekata, ne možemo biti u svima, ali barem u većini njih.

     Hrvati u Rumunjskoj su jedna specifična zajednica koja je nakon tolikih stotina godina uspjela opstati, unatoč velikom razmaku od matične zemlje u odnosu na neke druge zajednice iz Mađarske ili nekih drugih zemalja koje samo jedna rijeka dijeli od Hrvatske te koje se lakše održavaju. Ovdje, kod vas, je ta specifičnost, ta otpornost hrvatskohg korpusa, tako da je tu bilo bitno da se Hrvatska matica iseljenika uključi, kao što se uključivala i do sada i kako će se uključivati i u budućnosti.

     Specifično za ovaj projekt je što on spaja djecu, Hrvate izvan Hrvatske, pretežno iz Europe. To je jako važno, jer djeca su budućnost! Bez toga da im se od malih nogu usadi taj hrvatski identitet, nema budučnosti. Naš posao u Hrvatskoj matici iseljenika bi bio uzaludan ako ne bi, upravo preko djece širili taj identitet i čuvali ga, kao što se ovdje čuva više od 700 godina i gdje se, minimalno, još toliko treba nastaviti.

Daniel Lucacela