Home arrow Hrvatska grancica arrow TRAVANJ-MJESEC OBNOVE, DUSEVNE I TJELESNE arrow Hrvatska grancica arrow Diverse 
Arhiva articole Hrvatska grancica Diverse

TRAVANJ-MJESEC OBNOVE, DUSEVNE I TJELESNE PDF Imprimare E-mail
miercuri, 22 mai 2019

Ove je godine mjesec travanj započeo u našim mjestima sunčano i vjetrovito.

     Ništa neobično za sada već ustoličeno proljeće. Nakon duge zime konačno je nastupilo pravo proljeće, toplo, sunčano, zazelenili se naši brjegovi travom, s pravom rečeno zelena trava u travnju. Među šarolikim se cvijećem, jedno posebno ističe svojom neobičnom ljepotom., tulipani. Uglavnom crveni, ali i žuti, pa čak i drugih boja tulipan kao da kraljuje početkom mjeseca travnja. Njegova žarko crvena boja podsjeća nas na najveći kršćanski blagdan, Uskrs.

httpswww.magnolia.jpg     Odmah drugoga dana mjeseca travnja našim se mjestima pročula tužna vijest da je ovaj svijet napustio bivši župnik u Karaševu, vlč. Đuređ Katić. No tu su vijest objavile i internetske stranice Temišvarske biskupije, Bukureštanske nadbiskupije, jer je vlč. Katić studirao s pomoćnim bukureštanskim biskupim, mons. Cornelom Damianom, a i Iaška biskupija, gdje je veličasni Katić studirao. Iako je živio tiho i povućeno zadnjih godina, njegov je odlazak odjeknuo u sva četiri kraja zemlje, tako da je iz dosta dalekog Bukurešta došao i Nj.E. veleposlanik Republike Hrvatske, g. Davor Vidiš, veliki prijatelj nas i naših mjesta. Potaknule su me u-pravo njegove riječi upućene vjernicima u Lupaku, u petak nakon mise, na dan sprovoda vlč. Katića. Veleposlanik je rekao, između ostalog, kako je za Karaševske Hrvate čuo od vlč. Marjana Tjinkula i od vlč. Katića, skoro dva desetljeće prije. A onda je izrekao toliko lijepih stvari o nama, Karaševcima, da se moramo osvrnuti na te, skoro proročke, riječi. Rekao je da je ponosan, kako on tako i Hrvatska, na naš opstanak, na to kako smo dugih stotina godina očuvali jezik, običaje, vjeru i tradicije. Sve ono što nas čini „malim hrvatskim otokom” u moru rumunjskoga svijeta. I da mu je bilo lijepo vidjeti koliko se svijeta okupilo otpratiti vlč. Katića, što je znak naše povezanosti (unatoč nerijetkim neslaganjima i prepirkama među našim mjestima i čelnicima) te da bez obzira kamo odlazili srce će nas uvijek vući u naša mjesta. Nesumnjivo nas je veleposlanik Davor Vidiš dobro „pročitao”, što i nije čudo kada vidimo kako često dolazi u naša mjesta, koliko se zalaže za nas kao zajednicu.

     Svi mi dobro znamo da su se ti svi elementi našeg identiteta sačuvali zahvaljujući našim pradjedovima, našim roditeljima i našim dušobrižnicima. Da, i našim dušobrižnicima koje nerijetko ne znamo ili nećemo cijeniti dok su zajedno s nama. To nasljeđe koje smo dobili od naših pradjedova, od naših obitelji, od naših dušobrižnika, naš jezik, vjeru, običaje i sve ostale, dužni smo njegovati i prenijeti dalje, budućim naraštajima. Upravo se na to želimo osvrnuti u ovom članku. Obilazeći naša mjesta i škole nerijetko čujemo kako u govoru školske djece prevladava rumunjski jezik. Veliki broj njih više ne zna neke osnovne riječi i izraza na našem mjesnom govoru. Ili pak pitaju kako se nešto kaže na hrvatskom. Kažem im da isto kao u našem govoru. Ova je tema vrlo opširna i na nju ćemo se osvrnuti u nekom drugom broju. Osim prijetnje jeziku, prijeti nam i svojevrsni nemar (indiferentizam) prema onome što znače običaji, tradicije, nošnja. Svaka čast svima koji čuvaju, njeguju i prenose dalje, opasnost vreba. Bez svih elemenata zajedno svatko će od nas biti lišen identiteta, iskorijenjen. Svijest o tome tko smo, kako govorimo, koji su nam korijeni, učimo i živimo prvo u našim obiteljima, pa onda u školi, u crkvi i društvu. Sredstva, načine, pomoć da se kao zajednica održimo, da očuvamo jezik i sve ostale identitarne elemente imamo. Trebamo samo osvijestiti tko smo, tko želimo ostati i biti i pustit ćemo još jače korijene i obnovit se u proljeće, kao što se i priroda obnavlja. I upravo kao što se priroda obnavlja, obnovimo i naš odnos prema sebi i drugima, a pogotovo naš odnos prema našoj opstojnosti na ovim prostorima.

     Neka „mali hrvatski otok” bude snažniji i neka ojača i živi barem još toliko koliko je prošlo od kada smo u ovim mjestima.

 Maria Laţchici

 
Urmator >