Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Koje nade trebamo razvijati, kojemu dobru se nadati, kakvog sebe predviđati u današnjem vremenu?

     Vrijeme je istina čudno, globalno vrijeme i globalno čovječanstvo. Koliko mi na sve to možemo utjecati, koliko svoju budućnost možemo predviđati i graditi? Čovjek je ‘slobodniji’ negoli ikada, s jedne strane, a opet s druge strane, nikada nije bio ne slobodniji negoli danas. I ovo je paradoks. Kako graditi svoj život u ovome paradoksalnom vremenu?

     Mi, kao kršćani i ljudi, ni u kojem slučaju ne želimo živjeti od neke ‘lažne i prazne’ nade. Ne treba nam lažna utjeha. Mi se hoćemo suočiti sa stvarnošću, svjesni smo da smo također povijesna bića, a to znači da smo odgovorni za ovu našu povijest. Odgovorni smo za naše spasenje i za našu propast. To hoće reći da ni u kojim uvjetima ne smijemo ispustiti svoju budućnost iz ‘svojih ruku’ Zato se trebamo što je moguće realnije i operativnije postaviti prema budućnosti. S nama je Bog. K nama Bog šalje Isusa da nas ohrabri u našim aktivnostima u gradnji naše i svjetske povijesti. Povijest nije bezglava niti slučajna. U njoj je čovjek i Bog. U povijesti je Isus već dvije tisuće godina, i bez njega ne razumije se ni naša prošlost niti može nastati naša budućnost. Za mnoge ljude budućnost je redovito nešto što ih straši, a osobito danas u ovo konfuzno vrijeme.

     Kao da se ruši prošlost, nestaje nešto na što smo se navikli. Skoro se čovjek navikne na razna ropstva, pa kada je pozvan na slobodu biva nezadovoljan (ovo razmišljanje je mišljeno u vrijeme izlaska iz komunizma). Svi smo mi prožeti navikama, pa taman one bile ropske. Eto, baš budućnost nas hoće iskopati iz naviknutosti i otvoriti nas prema boljem i univerzalnijem dobru i sreći. Budućnost je nejasna, za prošlost znamo kakva je. Budućnost je mogućnost za dobro i za zlo. Stoga smo mi odgovorni kakvo ćemo značenje dati budućnosti. Mislim da je očito da je kršćansko opredjeljenje za Dobro pa kad to i košta žrtve i predanja. Osnovna karakteristika kršćanske vjere je da bude Nada u Dobru.

     Cijeli kršćanski program uvijek je program za budućnost. Tako bi se moglo reći da je cijelo kršćanstvo jedan Advent (Dolazak.... Dođi Gospodine i povedi nas prema ‘obećanoj’ zemlji) pa se te pozitivne nade nikako ne smijemo odreći. Odreći se toga značilo bi odreći se Isusa. Kršćanska vjera u budućnost nije naivni optimizam automatski humanizam (koji bi nastao nekom naučnom ana-lizom). Kršćaninova budućnost je u njegovu srcu. Čovjekova budućnost je u čovjekovu srcu. Tu se začinje naša budućnost i iz srca ima svoje osvjet-ljenje. Naša budućnost jest hod ususret Nekome. Nije to hode prema ničemu. Eto gdje je novost Novog zavjeta.

     Znamo kome idemo i znamo tko nam ide ususret. Mogli bismo reći, Isus je za nas došao, i Isus još nije došao. Isus se rodio u povijesti Čovječanstva i Isus se treba roditi u povijesti svakog od nas. To je osnovno pitanje i poziv kršćanima kroz Advent. Omogućiti da se Isus porodi u našoj povijesti i u našem životu, u našem srcu. Do toga momenta sve ostaje izvan nas i može izgledati kao lijepa priča i lijepo obećanje. Cilj je da mi uđemo u Isusovu povijest i da on uđe u našu. Tada započinje naše spasenje. Mi možda imamo pojam Isusa (teorijska vjera), ali dok se u nama ne porodi Isus (božanstvo) mi ćemo ostati izvan njega. Zato je Isus (kao sadržaj) još naša budućnost.

Dr. theol. Davor Lucacela