Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

LAZARETI – nekadašnje dubrovačke karantene

     Prolazimo kroz jedno posebno, izazovno razdoblje naše povijesti. Većina nas se dosada nije suočila s ovakvom situacijom. Pa ipak, naši su stari pričali o teškim vremenima bolesti i nedaća. Bojevi, bolesti, nestašice i druge teškoće prate čovjeka na putu ovozemaljskog života. Epidemije nisu ništa novo. Unatoč razvoju i visokim tehnologijama čini se da je, bar za sada, čovječanstvo nemoćno pred nekim virusima. Već tjednima čujemo riječ karantena kao jedno od najefikasnijih načina sprječavanja širenja opakog virusa.

     No karantene su postojale i u davnim vremenima, a prvi se puta koriste u Dubrovniku, odnosno Dubrovačkoj Republici u to vrijeme, a o tome piše i nedavni broj rumunjskog časopia Historia. Stoga, pogotovo sada, smatramo korisnim našim čitateljima približiti tu davnu metodu obrane protiv bolesti.

     U vrijeme haranja brojnih epidemija XIV i XV stoljeća, dubrovačka vijeća su imala glavnu ulogu u donošenju posebnih mjera, odredaba i propisa u organizaciji zdravstvene i sanitetske službe u svrhu sprječavanja unosa i širenja zaraznih bolesti u grad Dubrovnik. Sve zarazne bolesti Dubrovčani su nazvali kužne bolesti, a za sve epidemije uveli su pojam «kuga» ili pestilencija, prema latinskoj riječi pestis što znači kuga. Iako su se o zdravlju stanovnika Dubrovačke Republike u vrijeme brojnih epidemija brinuli zdravstveni činovnici, Dubrovčani su zbog važne odluke iz 1377. godine ušli u povijest medicine.

     Davne 1377. godine, dana 27 srpnja Veliko vijeće (Visoki konzilij Dubrovačke Republike) donijelo je odluku kojom se “ni domaći ni strani ljudi koji dolaze iz okuženih krajeva ne smiju primiti u grad ni na dubrovačko zemljište dok ne izdrže mjesec dana čišćenja na otoku Mrkanu i Cavtatu”. Tom odlukom pod naslovom “Došljacima iz kužnih krajeva se zabranjuje ulaz u Dubrovnik ili okolicu” propisano je da sve osobe koje dolaze iz sumnjivih zaraženih krajeva, odnosno mjesta u kojima su vladale kužne bolesti, moraju provesti 30 dana u izolaciji ili karanteni. Ta odluka zapisana je u dubrovačkoj knjizi zakona «Liber viridis» ili «Zelena knjiga». Zgrada u kojoj se provodila karantena zvala se lazaret ili kontumac.

     Prve dubrovačke karantene bili su otočići (male insule) Mrkan, Supetar i Bobara ispred grada Cavtata. To su mali, uglavnom goli, nezaštićeni otočići, na kojima izolirani (prognani) nisu imali gdje sakriti od kiše, vjetra, hladnoće ili ljetne vrućine. Nije bilo vode, a hrana im se donosila brodicom. Zbog toga su se povremeno i privremeno za njih gradile vrlo skromne barake, od dasaka. One su se mogle brzo sastaviti, a u slučaju potrebe ili završetka epidemije vrlo lako razrušiti ili spaliti. Sve do tridesetih godina XV stoljeća, ovi otoci su bili najčešće karantene Dubrovačke Republike. Kada na njima više nije bilo mjesta, kao karantena za izolaciju oboljelih i sumnjivih na kužnu bolest, koristili su se otoci na zapadnoj strani Dubrovnika: Koločep, Lopud i Šipan.

     Stoljeće kasnije, 14. listopada 1429. godine dubrovačka vlada je donijela odluku o gradnji prvog dubrovačkog lazareta, prve dubrovačke karantene na otoku Supetru. Dvije godine kasnije na tom otočiću izgrađena je prva kamena kuća za smještaj bolesnih i sumnjivih na kužnu bolest.

     Sam naziv Lazaret dolazi, dakako, od imena prosjaka Lazara iz Evanđelja po Luki (Lk 16:19–31). Naziv karantena pak dolazi od talijanske riječi quaranta, što znači 40 (prema broju dana koje su putnici trebali proboraviti u izolaciji). 1430. godine na Dančama i

     1436. u parku Gradac, u samoj blizini grada, prema zapadu, određene su neke kuće za izolaciju sumnjivih i bolesnih. U vrijeme epidemija većih razmjera, na Dančama nije bilo mjesta za sve bolesne, pa se područje, gdje su živjeli bolesni, izoliralo kao privremena karantena, lazaret. Tako se dubrovačka vlada prilagođavala epidemiološkoj situaciji osnivajući privremene lazarete, što odgovara današnjim suvremenim principima izolacije i liječenja na mjestu epidemije.

     Senat je 1457. godine donio odluku o izgradnji lazareta na Dančama. Zbog niza teških epidemija, lazaret na Dančama služio je i kao kužna izolacijska bolnica, pa s vremenom nije mogao primiti sve oboljele i sumnjive. Stoga se 1534. godine počeo graditi veliki kvadratni lazaret na otoku Lokrumu (s jugoistočne strane grada). No on nikada nije dovršen.

     Stoga je Dubrovački Senat 1590. godine odlučio sagraditi veliki lazaret na Pločama, u neposrednoj blizini gradskih zidina, a sastojao se od osam zgrada za stanovanje i pet velikih duguljastih i međusobno odvojenih dvorišta. U svako se dvorište ulazilo kroz poseban ulaz, osiguran rešetkama i bravama. S obje strane svakog dvorišta bili su trijemovi i prostorije s drvenim policama za «čišćenje» robe.

     Turski putopisac Evlija Čelebija došao je u Dubrovnik 1664. godine, te je, poput ostalih putnika iz turskih krajeva, morao provesti neko vrijeme u lazaretu. On je opisao lazaret kao lijepu četverokutnu zgradu sa zračnim sobama, kuhinjama i dvorištima. Putnici su tamo morali boraviti 40 dana, a u povoljnijim slučajevima najmanje deset ili sedam dana. Stalna je vojnička straža pazila da stanovnici lazareta ne dolaze u doticaj s osobama izvan lazareta.

     Razvojem kopnenih trgovačkih puteva, Dubrovačka vlada je uvidjela kako je epidemiološka opasnost prešla s morske strane na kopnenu granicu Republike. Stoga je lazaret na Pločama, u XVII i XVIII st., služio znatno više za smještaj kopnenih karavana nego za pomorce, koji su kao i roba sa sumnjivih brodova zadržavani u karanteni na samom brodu, usidreni ispred lazareta ili uz otok Lokrum ili Mljet. Za dezinfekciju različite robe koristilo se provjetravanje, kađenje i prskanje octom.

Važne su bile i mjere protiv epidemije,

pogotovo na brodovima (lađama).

     Kako bi zaštitila narod od zaraznih (kužnih) bolesti vlada Dubrovačke Republike donosila je i odredbe o protuepidemijskim mjerama na brodovima. 1486. godine naredila je da svaki brod, koji želi ući u Dubrovačku Republiku, mora imati zdravstveni karton ili patent. To je poseban dokument kojom su lučke vlasti izvješćivale kapetana broda o zdravstvenom stanju grada iz kojeg se isplovaljavalo, dolazilo. Dubrovačko državno tajništvo je izdavalo potvrde i zdravstvene listove o zdravstvenom stanju u gradu brodovima koji su odlazili iz Dubrovnika.

     U Dubrovačkoj Republici postojalo je nekoliko vrsta zdravstvenih isprava: Patente libera («slobodna isprava») je značila da u polaznoj luci nema oboljelih od zarazne bolesti; Patente netta («čista isprava») je značila da nekoliko tjedana prije odlaska broda iz luke, u njoj nije bilo nikakvih epidemijskih bolesti; Patente sospetta («sumnjiva isprava») je značila sumnju na oboljele i Patente brutta («nečista isprava») je značila postojanje oboljelih od neke kužne bolesti.

     Od 1477. godine postojao je državni organ, sastavljen od trojice službenika iz redova vlastele (velikaša) starijih od 30 godina. Njih je svake godine birao Senat, a imali su dužnost pregledavati sve brodove i ustanoviti da li se oni pridržavaju pomorskih propisa Dubrovačke Republike.

     Vidimo da su Pametni i mudri Dubrovčani pazili na sve, a pogotovo na zdravlje i zbog toga su i ušli u povijest medicine kao prvi koji su uveli karantenu. A čitajući o metodama i načinu postupanje vidimo da su stvari po tom pitanju slične i danas. Po cijele dana slušamo i čitamo da moramo ostati doma, u izolaciji, u karanteni. I opet nam se povijest pokazala učiteljicom života, što bi se na latinskom reklo: Historia Magistra Vitae Est.

Maria Laţchici