Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

I o povratku domovima, selima, kućama..

     Živimo u vremenu prepunom znakova. Već danima mi u ušima odzvanjaju riječi velikog teologa i profesora Tomislava Ivančića o znakovima vremena. Sve je došlo naglo, sve ovo što se događa upravo sada, što živimo svi, u svojim domovima, selima, gradovima, državi, kontinentu, svijetu…. A odzvanjaju mi u ušima i riječi nedavno otišlog lupačkog župnika, Marijana Tjinkula, da će doći teška vremena…Sigurna sam da se veliki broj nas sjeća njegovih proročanskih propovijedi i stalnog opominjanja: “Budni budite…”.

     Kada je počelo? Zadnjih desetak godina, možda ranije, sigurno zadnji par godina. Svi smo se žalili na žurbu, da nemamo vremena, da smo pod stresom, da imamo puno posla, da moramo raditi, zaraditi, kupiti, trošiti, i opet raditi, i sve iznova…Često smo znali i s nostalgijom govoriti kako je nekada bilo, kako nismo imali toliko toga, nismo imali sve što sada imamo (prividno, naravno!) ali da smo bili sretniji, zdraviji, svi doma i tako dalje. Da bili smo i imali smo. Bili smo zdraviji i sretniji jer smo bili zajedno. Zdraviji smo bili jer smo se kretali, pješačili u polje, na livade, na hodočašća. Jer radost je bila u tome kakvi smo bili, a ne u tome koliko smo imali!

     A i više smo voljeli svoje domove, svoja sela, svoja polja....Da, nažalost su se tvornice zatvorile i trebalo je otići raditi u druge zemlje. Ništa loše u tome, Bogu hvala da se imalo gdje. No, nekako je zadnjih godina počela skoro pa mržnja protiv svega ovdje što imamo, protiv države, političara, doktora, da se više ne isplati čistiti i raditi polja jer se ne zarađuje, jer se nema koristi, polako su se počela gasiti svjetla po kućama i zatvarati naše porte! Neke su se zatvorile zauvijek, neke privremeno, neki pak dolazimo ponekad. Odjednom je sve bilo bolje vani, u drugim, razvijenim zemljama. Zarada, kuće, zrak, sve.... Sve užurbano, pod stresom, pritiskom velikim, nema se vremena, termini čekaju... Treba otići, brzo, čim prije....

     A onda je počelo polako, prvo na dalekom Istoku, gledali smo na televiziji, a onda sve bliže nama, u Europi. I dogodilo se sasvim brzo što je moj pokojni djed Mateja govorio, kao čovjek koji je preživio Drugi svjetski rat, boj: „La da dođe vreme če la da se zatvore granice u 24 sata!“. Molim dedu Mateju da mi oprosti na tom svijetu jer sam i ja bila nevjerni Toma, nisam vjerovala što mi je tada govorio. Ali dogodilo se, uprava sada! Dan za danom sve strože zabrane, zatvorene granice. I stotine tisuće ljudi koji se žele vratiti natrag, u ovu državu, sa svim njezinim nedostacima, s dobrim i manje dobrim stvarima. Žele natrag svojim rodnim mjestima, kućama.... Gledamo kako u tuđini žene koje su čuvale starije i nemoćne, odjednom su ostale na cesti i vape za pomoć da se žele vratiti. Jer ne kaže se uzalud: Dome, slatki dome!

     I mogu se pisati romani o ovome što sada živimo i što se događa. Sve više i više glasova govori kako je ova lekcija bila potrebna svima nama, da postanemo svjesni koliko imamo, koliko nam je Bog dao, da učimo biti zahvalni, solidarni, da budemo svi opet zajedno oko starih ognjišta, gradina, s našim starijima. Odjednom opet imamo vremena, moramo ga imati jer se ne smijemo previše kretati. A mi smo ovdje u našim karaševskim mjestima blagoslovljeni, možemo ipak otići u naša polja, nismo prisiljeni biti samo u stanovima kao stanovnici gradova. Boli nas što su crkve zatvorene, ali se možemo moliti zajedno, kao kad idemo pješice u Radnu ili Čiklovu i uz Božju pomoć opet ćemo uskoro moći u naše crkve.

     Umjesto zaključka ovom članku s nekim razmišljanjima običnog stanovnika karaševskih sela, neka svatko od nas osvijesti koliko moramo biti zahvalni na svemu što imamo, na svemu što su nam naši stari ostavili i naučili pomagati jedni drugima, uvijek, a pogotovo u ovom vremenu izazova. Znakovi vremena su posvuda, a sada imamo vremena razumijeti ih!

Maria Laţchici