Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Iz života svetaca…

     Mjesec svibanj mjesec je posvećen Djevici Mariji, mjesec molitve krunice i lita-nija Majke Božje. No, ovog mjeseca u katoličkom kalendaru vidimo i imena drugih nama dragih svetaca. Odmah na početku je sv. Josip, zaštitnik radnika, zatim je spomen sv.Filipa i Jakova, 22. svibnja je sv. Rita, zaštitnica nemogućih situacija. A sredinom mjeseca je poznati hrvatskih svetac, sv. Leopold Bogdan Mandić. Često smo u našim crkvama dobivali sličice I molitve upućene ovom svecu. Odluka da o njemu pišemo došla je i zato što je ovaj svetac ove godine, uoči blagdana Lurdske gospe koji se svake godine slavi 11. veljače (februara), proglašen zaštitnikom onih koji boluju od zloćudnih bolesti.

     Sitan rastom ali velih duhom, sveti Leopold Bogdan Mandić rođen je 12. Svibnja 1866 u Herceg Novom kao jedanaesto od dvanaestoro djece u obitelji Petra i Karoline Mandić. Već od djetinjstva pokazuje znakove da će svoj život posvetiti Bogu. U njegovom rodnom mjestu, Herceg Novom, kapucinski je samostan tada potpadao pod venecijansku provinciju a mladi Bogdan u dobi od 16 godina odlazi u kapucinsko sjemeništeu u Udine (Italija), nakon dvije godine stupa u novicijat u samostanu Bassano di Grappa i tamo postaje član kapucins-kog reda i uzima ime fra Leopold. Studira teologiju u Padovi i Veneciji i postaje svećenih 1890. Iako se htio vratiti u rodni kraj poglavari su mu dodijelili druge dužnosti. Tako je bio I poglavar samostana u Zadru, Rijeci I Kopru.

      Zadnjih četrdeset godina života proveo je u Padovi, u Kapucinskom samostanu, satima ispovjedajući vjernike. A dolazili su mu i obični ljudi, ali ili poznati, ugledni velikaši. DOlazili su tako i radnici, i student, profesori, intelektualci, vojnici, ali i redovnici i redovnice, svećenici, biskupi. Cijeli je život molio i radio na izgradnji mostova među ljudima a napose među crkvama, Istočnom i Zapadnom, jer je trpio zbog podjele kršćana.

      Zapravo, svoju je svetost postigao još za života, u ispovjedaonici, u kojoj je neumorno slušao, tješio, savjetovao, duhom podizao oronule, tužne, beznadne i svima govorio da je Bog lječnik i da imaju vjeru, da vjeruju.

     Napustio je ovaj svijet 30 rujna 1942, u Padovi, u Italiji, a na njegov je pogreb došlo skoro 170.000 ljudi koji su vikali: “Umro je Svetac! – Il Santo!”, kao što je narod vikao i na pogrebu Ivanu Pavlu II. narod također vikao: “Il Santo! Subito!”.

     Godinu dana nakon njegove smrti počela su se događati čudesa. Službeno su priznata tri čudesna ozdravljenja. Jedno od njih je ozdravljene Elze Raimondi koja je bolovala od teške tuberkuloze i već je bila otpuštena iz bolnice bez nade da može ozdraviti. No Elza preporučila sv. Leopoldu, molila ‘devetnicu’ i pri kraju te devetnice sv. Leopold joj se ukazao i rekao da će ozdraviti i ona je drugi dan ustala, a liječnici su konstatirali da je ozdravili.

     Njegov je grob prvo bio na gradskom groblju, ali kako su počeli dolaziti ljudi i moliti kasnije su njegovi posmrtni ostaci preneseni u grobnu kapelicu u crkvi svetog Antuna Padovanskog u Padovi. Proglasio ga je blaženim papa Pavao VI. Godine 1976., a papa Ivan Pavao II. Proglasio ga je svetm 16. Listopada 1983. Spomendan je svetog Leopolda 12 svibnja.

     Zaštitnik je ispovjednika i mnogih župa, crkava, kapele diljem svijeta a od ove godine i zaštitnik oboljeljih od zloćudnih bolesti.

     Živimo u teškim vremenima, svijetom hara virus kojemu zasada nema lijeka, stoga se s punom vjerom obratimo svetom Leopoldu i molimo ga da se moli za nas, za naše zdravlje i zaštitu, imajmo vjeru i vjerujmo, kako nas poučava ovaj svetac naših dana: „Imajte vjeru i život će vam biti dobar , smiren i kršćanski. Imajte vjere i naći ćete iscrpan odgovor na sva svoja pitanja i sva vaša iskušenja postat će podnošljiva a bol će se preobraziti u svjetlost!“

Maria Laţchici