Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Vrata Osnovne Škole Vodnik (od prvog do četvrtog razreda) ostala su zatvorena od završetka prošle školske godine.

     O predškolcima i učenicima do četvrtog razreda iz Vodnika, u kratkim crtama možemo reči da ih je nekoliko, skupa sa svojim roditeljima, otišlo u Ričicu, dok je većina njih odselila sa svojom rodbinom u druge države, pretežito u Austriju i Njemačku. U samom selu je ostalo još samo dvoje djece, koje trenutno pohađaju vrtići iz obljižnjih naselja Klokotič i Lupak te jedan učenik u drugom razredu osnovne škole, koji uči u školi Lupak. Prošle 2018.-2019. školske godine vodnička je škola simultano radila s grupicom od četiri učenika četvrtog razreda i jednim učenikom prvog razreda. Bivši četverorazrednici su nastavili školovanje u Lupaku (budući da ovdašnja škola nema nastavak za peti razred), dok je vodnička škola morala nastaviti djelovanje samo s jednim učenikom, što je županijskom Inspektoratu bilo neprihvatljivo.

     „Zatvaranjem škole u Vodniku napravilo se tužan korak u budućnost. Može se smatrati da je ovo početak završetka našeg sela – kaže nam Marija Vlasić, učiteljica od 30 godina u rodnome Vodniku. Ja sam se premjestila u obljižnju školu u Klokotiču, koja također pripada općinskoj školi Lupak, jer od tuda se jedna od naših kolegica također premjestila u neku drugu školu“

     Ipak, nije niti u Klokotiču (naselje u znatnoj mjeri veće od Vodnika!) situacija broja učenika znatno bolja. Učiteljica Vlasić preuzela je prvi, drugi i treći razred te predaje u simultanoj nastavi sa svega pet učenika: jedan u prvom razredu, tri u drugom te jedan u trećem razredu: „Djeca su vrlo otvorena, poslušni su i vole učiti, a roditelji ih pomažu u tome. I profesorski kolektiv je veoma složan ovdje. Na svima projektima što je škola imala radili smo zajedno, međusobno se savjetovali i djelujemo kao ekipa. Za roditelje mogu reći da se brigaju za svoju djecu. Pomagaju nam i u ostvaranju školskih dječih projekata. Imali smo, na primjer, projekt o plodovima jeseni, pa jedan projekt o zimi ili kada smo dočekali gospođu veleposlanicu R. Hrvatske. Također su se uplicali u obnavljanju razreda, počistivši pod i okrečivši stijene, a to je doista osvježilo atmosferu. Ovo je samo jedan mali dio od onoga što bi se, ipak, ovdje u školi trebalo napraviti. Dobila sam obećanje od načelnika Lupačke Općine da će poslije zimskih svetkovina obnoviti hodnik u prizemlju škole jer je u veoma lošem stanju. Povrh toga, mislim da bi se moglo i bolje. Nacija koja ne ulaga u školstvo, ne znam kakvu će budućnost imati. Kako nam danas izgledaju škole tako će nam biti budućnost. Nije ništa istrošeno ukoliko ulagamo u školovanje djece, jer če se nam to sve vratiti. Ali da nastavni proces bude što efikasniji, važni su uvjeti u kojima se taj proces odvija. Radna atmosfera, ambijentalni ugođaj jednog razreda i cjelokupne školske zgrade mora prijati istodobno učenicima i nastavnicima. Mi stavljamo na stijene sve što radimo s djecom kako bi imali te informacije više vremena ispred očiju i bolje ih usvojili, ali ako razred nije okrečen godinama, pa isto tako stolarija ili namještaj nisu davno više u prihvatljivim kondicijama, teže je stvoriti taj ugođaj.“

     Intervju s gospođom Marijom Vlasić snimili smo u veljači ove godine. Obećanje lupačkog kneza ispunilo se, izgleda, jer radovi na školskom hodniku su već započeli početkom travnja.

     Ostaje, ipak, i dalje problem slabog nataliteta i velikih seoba naših mladih obitelji. Jer, uzalud ćemo imati lijepe škole ako neće biti onih koji će u njima učiti...

Daniel Lucacela