Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Sveti Ante, pomozi! Sveti Ante, vrati, pronađi, usliši…!

     Vjerojatno nema vjernika koji nije čuo i nije se molio Svetom Antunu Padovanskom, zaštitniku potlačenih i siromašnih, zaštitniku propovjednika, budućih majki, putnika, ribara, mornara, starih ljudi, žetvi, konja, izgubljenih stvari i puno toga još. I zaštitnika i uslišitelja puno molitvi, prošnji ... jednom riječju svecu cijeloga svijeta!

     Obučen u franjevačku odoru, s bijelim ljiljanom u ruci, simbolom čistoće, i malim Isusom na rukama, svetog Antuna nalazimo u svim crkvama. Znamo ga kao Antun Padovanski, jer se njegova bazilika nalazi u Padovi, u Italiji, iako sveti Ante nije Talijan već Portugalac. Rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu, a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala. Posvetio se znanosti, proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je često primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju puku. Upravo u gradu Coimbri dogodilo se nešto što je za njega značilo veliku prekretnicu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroko i ondje podnijeli mučeništvo za kršćansku vjeru. To ga je duboko dirnulo i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putem kršćanske savršenosti, tako da je zatražio da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat (franjevački red). Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko. No Božja je providnost odlučila drukčije. Na putu prema Africi se razbolio i bio prisiljen vratiti se u Italiju. Upoznao je sv. Franju i odlučio ostati u Italiji. Bio je skroman i nikada nije pokazivao koliko je učen, ali kad je jednom prilikom morao održati govor, svi koji su ga slušali ostali su začuđeni i zadivljeni njegovom propovijedi. A sv. Franjo ga je počeo jako cijeniti i dao mu punomoć, da po čitavoj Italiji propovijeda te ga postavio za profesora teologije. A kaže se da je sv. Antun bio stvoren za propovjednika. Ugodnog izgleda, jakoga glasa, izvrsne pameti, učenjem i molitvom proučavao je sveto Pismo i obratio mnoge nevjernike na pravi put. A Bog je njegove propovijedi pratio i raznim čudesima dok je često naviještao riječ Božju pod vedrim nebom.

     Jednom je tako došao u talijanski grad Rimini propovijedati, a okupljeni heretici, protivnici, nisu htjeli zašutjeti tako da su rastjerali svijet koji se bio skupio slušati svetog Antuna. Bila su to teška vremena, nalik ovima u kojima živimo, crkve su zjapile prazne, a moralnost ljudi bila je nikakva. Tužan i razočaran kada je vidio da su ljudi otišli, sveti Antun je otišao na obalu mora i počeo propovijedati ribama: Čujte o vi ribe Riječ Božju što je ljudi odbijaju. I odmah su se okupile ribe i s glavama iznad vode slušale u tišini Antunovu propovijed. Govorio je ribama da one slave Boga svoga Stvoritelja kada to ne žele ljudi. Ribe su otvarale usta i kimale glavom u znak odobravanja. Kada se to pročulo po gradu ljudi su počeli stizati, skupio se cijeli grad i zahvalio Bogu da ih sv. Antun ipak nije napustio i da mogu slušati njegove riječi. Mnoga je čudesa sv. Antun još za života napravio. Sve se to brzo širilo i ljudi su ga stalno tražili.

     I nakon što je postao provincijalnim poglavarom manje braće (franjevački red) iz Sjeverne Italije, nastavio je propovijedati. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je već bio nekoliko puta. Otišao je Nebeskom Ocu u 36. godini života, 13. lipnja (juni) 1213. godine pred gradskim vratima Padove. Tadašnji papa, papa Grgur IX., koji kada je čuo kako sveti Antun propovijeda nazvao ga je Kovčegom Svetoga pisma”, proglasio ga je svetim 1232., znači samo godinu dana nakon Svečeve smrti, između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.

     Sveti Antun je poznat i po ljubavi prema siromasima. Kada se utorkom služe svete mise njemu u čast, običaj je u nekim crkvama da se donosi kruh na blagoslov koji se kasnije nosi doma, ali se dijeli i siromasima. Novac koji vjernici ostavljaju na toj misi ide za „kruh svetog Antuna“, za one najpotrebitije. A ima toliko gladnih kruha, toliko potrebitih u ovom svijetu. Kako kruha za tijelo tako i kruha za dušu.

     Svetom se Antunu mole svi, i mali i veliki, i siromašni i imućni, i oni koju su nešto izgubili, i zdravi i bolesni, svi redom. Utjecimo se i mi svetom Antunu, molitvama, devetnicama, a ponajprije dobrim djelima prema onima koji je pomoć potrebna.

Maria Laţchici