Home arrow Hrvatska grancica arrow Cultura arrow PJESNIK MARIAN PADINEANT arrow Hrvatska grancica arrow Cultura 
Arhiva articole Hrvatska grancica Cultura

PJESNIK MARIAN PADINEANT PDF Imprimare E-mail
vineri, 14 august 2020

Pjesnik u duši, Marian Padineanţ je čovjek koji se rodio i živio među nama, Karaševcima.

      Godinu dana prije rumunjske revolucije, riskirajući svoju slobodu, napušta svoje drago selo Klokotič, za bolji život u tuđini. Od tada živi u Njemačkoj, ali srce mu u grudima treperi kada pomisli na svoj rodni kraj.

     Rođen sam 18. srpnja 1960. godine. Siromaštvo je bilo u ono vrijeme dosta, ali mi je tata bio vrlo uredan čovjek, radiša, koji me je doista čuvao od fizičkog rada. Vodio me je u školu i brinuo se da imam sve što mi zatreba za život. Podržavao me je u potpunosti i za vrijeme mog boravka u Temišvaru, na pedagoškoj gimnaziji.

     U Temišvaru sam bio smješten u školskom internatu i tu, kao bilo koji mladić moje dobi, zaljubio sam se, i tako su mi nastale i prve pjesmice pisane na rumunjskom jeziku. I sada se sjećam kako mi je lijepo bilo kada sam prvu moju pjesmicu dao mojoj prijateljici da je pročita. Poslije toga, jedan dobar period nisam više pisao pjesmice, više sam se bavio muzikom.

  dsc_0010ookoudrr.jpg   Naučio sam malo svirati violinu za vrijeme osnovne škole, a poslije su me, negdje u drugom razredu srednje škole, muzikanti (svadbaši) iz Klokotiča uzeli da odsviram s njima na seoskom kirvaju. Imao sam tremu jer sam znao samo par pjesama, ali sam se dodao nekako, pa je sve završilo dobro. Nakon toga su me čak pozvali da sviram s njima na nekoj kapari u Lupaku, pa sam tamo i zapjevao jednu pjesmu. Milja Paletić me je ohrabrio da nastavim pjevanjem i od tada sam čitavih jedanaest godina po svuda svirao i pjevao s tom formacijom muzikanata. Zgodno je bilo što većinu pjesama što sam ih tada pjevao u nastupima, donekle improvizirao. Rijetko je tko imao u onom vremenu kazetofon ili bilo kakvo drugo sredstvo za snimanje, a pjesme sam čuo isključivo preko radija. Ali na radiju, sad čuješ neku pjesmu, pa jedva ako stigneš da je opet čuješ negdje za mjesec dana, stoga je cijeli tekst te pjesme teško bilo zapamtiti. Obično dobro zapamtiš prve dvije strofe, ali ostatak moraš složiti i nekako izgurati pjesmu do kraja. Tu su me čak i pohvalili da se dobro snalazim i uvijek pronalazim rimu koju treba.

     Moram naglasiti i da u svo ovo vrijeme veza s crkvom bila veom asnažna. Nisam bio neki športski tip u djetinjstvu. Nedjeljom, svi su moji prijatelji išli udarati loptu, igrati neki nogomet, dok sam ja išao u crkvu da služim. Nisam prepustio nijednu misu, a skoro nijedan poslijepodnevni nauk. Tako mi se u srce utisnula Božja riječ. Čak i tada kada sam bio na terenu, kada smo svirali po svadbama s formacijom, uvijek prije što provedemo mladu i mladoženju u crkvu, išao sam izmoliti sam nekoliko molitvica. To me je uvijek smirivalo.

     Poezijom sam se počeo intenzivnije baviti nakon što sam završio muzičku karijeru. Oženio sam se, rodio mi se sin, pa ideja muzikanta i familije nije mi se slagala. Počeo sam pisati kratke kitice kad sam još uvijek bio doma, ali me kasnije, samoća, najviše potaknula da pišem.

     Napustio sam državu u jeseni 1988. i čitavu jednu godinu živio sam sam. Počeo sam tada svoje misli ostavljati na papiru, a među prvim mojim pjesmama, što mi je ostala na srcu do današnjeg dana, bila je „Želja rodnog kraja”. Tu sam napisao tugu, ne samo moju, već tugu svakog izbjeglice što je u inozemstu bio primoran živjeti sam, ali koji zna kakvu je ljepotu ostavio iza.

Želja rodnog kraja

Iz daleka mislim na svoj kraj,

Tako lijep, pravi zemaljski raj.

Pun topline i lijepih običaja,

Nigdje takvog lijepog nema kraja.

 

To su sedam lijepa karaševska sela,

Čuda živa, Boga našeg djela,

Gdje su stari običaje sačuvali

Pa ih mladima na spomen dali.

 

Samo osta u ovo novo vrijeme

Da poruka starih ne uvene,

Da naš kraj i dalje lijepo cvata

Pod imenom karaševskih Hrvata.

 

     Bio je to najplodniji period za moje pjesme. Iz njih izvire tuga onog vremena, kada sam bio daleko od svoje drage i od svog sina. Tko se sijeća, dobro zna da u to doba pismu je trebalo dva-tri tjedna da stigne doma (iz Njemačke do Rumunjske n.r.) i druga dva-tri tjedna dok dobiješ odgovor na to pismo. I telefonski pozivi su bili rijetki, a između njih proliješ vedro suza. Tako sam stigao da dio tih suza stavim na papir.

     Tek nakon što mi je familija stigla u Njemačku počela je lijepa i radosna popijevka. Ponovno sam otkrio prirodu: vjetar, kišu, sunce, lišće, cvijeće...

Jesen

Počelo je iznenada

Lišće s drveća da pada

I neku čudnu boju

Poprimati sada.

 

Je li smeđa ili žuta

To sam čovjek ne zna,

Da zelena više nije

Istina je prava.

 

I još nešto, radost naše,

Opet na drveću raste

Voće slatko od svih vrsta,

Grane pune od krušaka.

 

Dunje žute i mirisave,

A i šmune zdrele,

Grožđe bijelo pa i crno

U košare se bere.

 

Grah bijeli i kukuruz,

Tikve žute i velike

Skupljaju naši seljaci,

Spremaju se za praznike.

 

Daniel Lucacela

 
Urmator >

FrontPage