|
Da se i na njih spomenemo |
|
|
|
|
Saturday, 08 November 2008 |
|
Ako je nešto posebno vrijedno istaknuti iz povijesti karaševkog naroda ja mislim da počasno mjesto pripada našim milim i dragim junacima iz svih karaševskih sela koji su izgubili svoje mlade živote u prvom i drugom svjetskom boju. Vrijedno je podsjetiti se i na one koji su nestali ili izgubili živote u prijašnjim bojevima, kojih je sigurno bilo i u kojima su naši stari predci također sudjelovali. Krenuli su u boj plačući, oni i njihove obitelji, i više se nisu vratili u svoja rodna sela, niti ikada više sreli svoju dragu obitelj. Mnogi su bili oženjeni i već imali djecu, a ta su djeca upoznala oca samo preko slike, ukoliko je i ona postojala. Svoje su mladenačke živote izgubili na raznim frontama iz Galicije, Italije, Srbije, Mađarske, Česke i Stalingrada.Moguće da im je tijelo raznijela neka bomba ili granata, neki neprijateljski metak, potopila neka velika rijeka ili proždrla morska dubina. Ostavili su svoje tijelo daleko od rodnog sela, obitelji i svoje rođene majke i oca. Da se i na njih podsjetimo, jer moguće ni groba nemaju, ni jedan križ kraj glave, kako dolikuje jednom kršćanskom grobu. Sigurno nemaju ni maleni vjenčić na križu, ni cvijeće na grobu, niti suze svoje rođene majke, oca, sestre, braće ili supruge. Ništa od svega toga ne krasi njihove prerane grobove. Najteže je bilo rođenim majkama koje su svoje sinove devet mjeseca pod srcem nosile, a zatim ih nepravedno izgubile u tuđim zemljama. Sigurno da su majci koja je izgubila jednog ili dva sina u tim bojevima oči bile suzne sve dok i nju samu nisu položili u ledeni grob. Ako bi poginuli ili nestali junaci imali grobove u svojim rodnim mjestima, majke bi ih oplakivale i palile im svijeće, te na taj način ublažile tugu.
Iz Karaševa su u prvom boju poginuli 105 junaka, a u drugom boju 47. Nije mi poznat broj poginulih junaka iz ovih drugih naših sela, ali sigurno je bilo poginulih u ova dva boja.Dragi karaševski narode, uvijek se podsjeti na naše junake, u razgovoru i u drugim prilikama, a najviše molitvom za njihove duše, jer su umrli daleko od rodnog kraja, u teškim mukama i boli. Neka im dragi Bog udjeli radost barem kod njega, u vječnosti. Molimo Boga da nam udjeli mir u duši i slogu u čitavom svijetu, da naši mladi ne ginu po tuđim zemljama, bez groba i suza svoje obitelji. Dao dragi Bog da naša tijela počivaju u našim grobovima, gdje će nam potomci i prijatelji zapaliti svijeću i pustiti jednu suzu.Na kraju ovoga pisma treba zahvaliti gospodinu profesoru Milji Radanu i svima koji su pridonijeli da se pored zgrade Zajedništva Hrvata podigne spomenik svim poginulim ili nestalim junacima iz karaševske općine u konfrontacijama prvoga i drugog svjetskog boja.Pokoj viječni daruj im gospodine i svijetlost viječna neka im svijetli! Piše s tugom u srcu i sa suznim očima, |
Hrvatska Grančica