Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

     Nepobitna je istina da je vlč. Petar Dobra bio svećenik u pravom smislu riječi, svećenik koji je sve pastoralne dužnosti vršio na najbolji mogući način. Priprava za Prvu pričest je bila priprava, priprava za Krizmanje je bila priprava, Sveta misa je bila Sveta misa, propovijed je bila propovijed jer je vlč. Dobra uvijek bio odgovoran, svaki put se pripremio da riječ Božja ne bude rečena uzalud i prođe pored uha, već da svakome ostane u srcu i duši. Čast nam je što smo ga imali, mnogo je on učinio za crkvu i naš narod, a svugdje gdje je bio svećenik je ostavio iza sebe upečatljiv trag, toliko na duševnoj razini koliko i na materijalnoj. Kako sam već prije rekao, duševno je vršio svoju dužnost besprijekorno, a sve što je učinio na administrativnom i materijalnom planu odlikuje se ljepotom i kvalitetom, ugodno je za oči i zaista je dika za mjesta i župe gdje je služio.

     Svi smo mi, svaki na svoj način, slabi, griješni, nijedan nismo pred Bogom toliko sveti da možemo ući u nebo. Naše slabosti nas vuku dolje, naša tijela nas vuku dolje ali zato vjerujemo u temeljnu vjersku istinu, odnosno u uskrsnuće Isusa Krista koji će nas uzdignuti i povesti u kraljevstvo nebesko. To vrijedi i za vlč. Petra Dobru, isto vrijedi i za vlč. Marjana Tjinkula, i za vlč. Đurđa Katića i za sve naše svećenike koji su bili na ovim mjestima.

     Bez Božje milosti i milosrđa nitko od nas se ne može spasiti, a vlč. Dobra je to jako dobro znao. Svatko od nas ima svoj temperament i karakter ali je važno da su naši svećenici, pogotovo vlč. Petar Dobra, vršili sakramente vrlo važne za narod, sakramente koji dokazuju Božju prisutnost, koji dokazuju suradnju čovjeka i Boga na način da Bog pruža ruku čovjeku kako bi mu pomogao proći kako treba kroz ovu dolinu suza. Ja sam s vlč. Dobrom provodio puno vremena, i po Njemačkoj, i po Hrvatskoj, i po Austriji, puno toga smo razgovarali ali jednu stvar mi je ponavljao nebrojeno puta. „Ja se s Bogom i Božjom riječju ne igram nego je navještam na najbolji i najpametniji način, kako najbolje razumijem i kako mi je Bog dao taj dar. Moje ljudske slabosti, druga su stvar. Mučim se sam sa sobom, molim Boga za moju dušu i vjeran Bogu ću ostati do kraja života“.

     Posebna zgoda koja me zaista dodirnula dogodila se ove godine u Mariji Radni, našem tradicionalnom hodočasničkom mjestu, kad nam je tamošnji župnik rekao da ne smijemo održati misu u crkvi jer nas puno ima, jer ćemo se razboljeti, a zatim je rekao vlč. Dobri da karaševski hodočasnici ne poštuju zakon. Vlč. Dobra je pogledao u nebo, podi-gao prst i odgovorio kako svi naši vjernici i svećenici poštuju zakon, ali Božji zakon.

     Doista se borio za sav naš narod i za sve naše crkve jer je suosjećao s narodom i tražio mu je ugoditi, a pogotovo je tražio ugoditi Bogu, tražio je da riječ i pouka Božja stignu do svakoga srca, do svakoga uha, do svake duše. Velika je šteta što nas je prerano napustio, moguće je da je Bog tako htio. Važno je što smo ga imali, rado ćemo ga se sjećati, imat ćemo ga u molitvama i sigurno je da on, koji nije postao svećenik zato što ga je netko gurao prema svećeničkome zvanju već zato što je osjećao poziv, sada zagovara za nas da se jednoga dana sretnemo u nebu. To je, na kraju krajeva, i cilj naše vjere.

     Mnogo puta je veleo da nikad ne možemo Boga staviti sa strane nego svaki put Boga treba metneti u prvi red, onoliko koliko ga možemo držati u prvom redu jer smo slabi i griješni. Tko se može opravdati pred Bogom? Nitko! Tko se može spasiti? Samo onaj koji vjeruje u Boga i u žrtvu Isusa Krista, tko daje od sebe onoliko koliko može da bi bio Bogu drag i Bogu da ugodi. A on se trudio na svoj način, kako je mogao najbolje i koliko je mogao najbolje, upravo to potvrditi i doživjeti.

     Sve u svemu, za ovu zajednicu gdje je bio zadnje trideset godine, u Klokotiču i u Vodniku, mnogo je učinio. Znam, dobro mi je poznato i zato pona-vljam, svaki put kad je imao pripravu za Prvu pričest ili za Krizmanje temeljito se pripremao, bili su dosjei, pitanja, tematika, svi znamo da je tražio ne samo da pripremi djecu za ove važne događaje, nego je sve to činio na način da ih uvjeri da budu ponosni što idu prema Isusu Kristu, vjeruju i nadaju se u Krista. Uvijek je tražio da se loše pretvori u dobro, da ono što je loše ne bude nošeno dalje, često puta nam je veleo da šutimo i ne pružimo priliku zločestima da se podižu i smatraju kako je njihovo pravo da budu zli, nego je tražio da se svatko smiri i bude složan jer nikad ne znamo kada možemo poći s ovoga svijeta.

     To bi bilo ukratko o vlč. Petru Dobri. Ja sam siguran da je on tražio Boga za vrijeme čitava života. Nikada nikome ne možemo suditi i nikoga osuditi jer u konačnici Bog ne gleda da li si učinio sto koraka naprijed, već da li je kvalitetan korak što si ga napravio.To je činio vlč. Dobra, trudio se da svaki korak ide kako treba, trudio se svojom teškoćom, svojim slabostima, svojim grijehom, svojom poniznošću i svojom željom da se sastane s Bogom.

     Neka ga dragi Bog nagradi u vječnome blaženstvu, a nama neka ostanu u trajnoj uspomeni one lijepe riječi i propovijedi onog dobrog čovjeka i svećenika. Gdjegod je držao Svetu misu, slavio ju je s poštovanjem, odgovorno. Vodio je svoju zajednicu vjernika po svetim stvarima, misama, propovijedima i sakramentima kako bi narod osjećao Boga u blizini, živio u savršenom skladu s Božjim zakonom i doživio vječno spasenje u nebu.

     Neka mu Bog oprosti grijehe!

Vlč. Petar Rebedžila