Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Svako je godišnje doba lijepo na svoj način, ali jesen je posebna zbog jesenskih plodova i smirenih, toplih dana, preplavljenih mnoštvom boja, okusa i mirisa.

     Prolazeći putevima karaševskih bregova ne možeš ne opaziti kako svaki brijeg mijenja svoju boju ujesen. Žutu, crvenkastu, smeđu... Na svakom brijegu salaši, svjedoci naše starine, mjesta na kojima smo veselo trčali kao djeca. Oko salaša plastovi sjena (stari, ili ako ima sreće od ove godine) i mnoštvo voćki: šljive, orasi, kruške, jabuke... Zlatne i crvene jonatanke, ove ih je godine bilo puno, Bog je dao toliko roda i ploda ove godine. Gdjegod pogledaš jabuka je bilo i na stablu, a još više ispod stabla. Neki su ih mještani brali, nažalost neke jabuke ostadoše neobrane. Zapravo, cijele livade ostadoše puste, grane punih plodova kao da dozivaju one koji su napustili rodni kraj i govore im da se vrate, da ih oberu.

     Da, mnogi će reći: smiješno, baš me briga za jabuke! Mogu jabuka kupiti u svakoj većoj trgovini. Da, ali to nisu jabuke iz vašeg djetinstva, to nisu jabuke iz VAŠEG RODNOGA KRAJA! Na stranu to što su jabuke s naših bregov prirodne, ekološke, one su zapravo jedan od simbola našeg zavičaja. Ove su godine naši karaševski bregovi bili prepuni jabuka. Sad je li zbog pandemije samo ili možda naznaka onoga što će (nažalost) doći, osobno mi se čini da kao nikada do sada jabuka neobranih nije bilo toliko puno. S jabukama s naših bregov smo nekada kitili božićna drvca, naše jeletinke, jabuke su bile na stolovima za blagdan, jabuke smo stavljali u kotrice sa slamom za Božić, jabuke su se namenjale za pokojne, jabuke su bile posvuda.

     Nažalost, zadnjih godina sve više tih naših jabuka ostaje neobrano. Ostaju na polju same, neobrane, napuštene... baš kao i mnogo naših salaša i livada. A upravo su nas i te livade, salaši i jabuke hranile kroz svakakva vremena. Ljudi se danas bore za komad zemlje, za komad šume, za makar i jedno stablo jabuke, pogotovo onih koji žive u gradovima. Naše ostaju zapuštene i neobrane. A naša starina, korijenje, rodni kraj, salaši, livade... sve to nema cijenu, ne postoji novac kojim se to može kupiti. I ne bi ih trebali nikada napustiti. Jer nas sve to zove na povratak, korije-nima. Jer samo onaj koji ima čvrste korijene može uspravno stajati kroz vihore života. Ima ova pandemija možda i dobrih strana, ona je lekcija, ovisi što će svatko naučiti iz te lekcije za budućnost. A neka vas svaka jabuka, kupljena, podsjeti na one naše i vaše jabuke, koje u sebi nose okus i zov rodnoga kraja, a koje ove godine ostadoše neobrane! Samo ove godine ili....?!

Maria Laţchici