Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Tin Ujević, čija je 65. obljetnica smrti obilježena 12. studenog ove godine, kultna je figura hrvatske književnosti i jedan od najosebujnijih i najkompletnijih hrvatskih književnika.

     Jedan od najpoznatijih hrvatskih pjesnika Tin Ujević umro je prije 65. godine 12. studenog u bolnici u Zagrebu. Rodio se 5. srpnja 1891. u Vrgorcu, a umro 12. studenoga 1955. u Zagrebu. U Splitu je završio klasičnu gimnaziju i živio u Nadbiskupskom sjemeništu, ali se nije zaredio nego odlazi u Zagreb gdje studira hrvatski jezik i književnosti, klasičnu filologiju, filozofiju i estetiku. Kao student Filozofskog fakulteta u Zagrebu, približio se Matoševom književnom krugu i počeo objavljivati pjesme u Hrvatskoj mladoj lirici zajedno s Ivom Andrićem, Franom Galovićem, Jankom Polićem Kamovom i drugim pjesnicima.

     Nakon jedne oštre polemike s Matošem mijenja svoju političku orijentaciju, a 1913. godine odlazi u Pariz gdje boravi 6 godina. Iz Pariza se vraća nakratko u Zagreb, a zatim odlazi u Beograd gdje će provesti 10 godina. Ujević u Beogradu objavljuje svoje prve dvije zbirke poezije: „Lelek sebra“ (1920.) i „Kolajnu“(1926.). Za vrijeme sedmogodišnjeg boravka u Sarajevu izlaze mu još dvije zbirke pjesama: „Auto na korzu“ (1930.) i „Ojađeno zvono“ (1933.). Nekoliko godina (1937. -1940.) živi u Splitu, a posljednjih četrnaest godina života boravi u Zagrebu. Godine 1950. objavio je zbirku izabranih pjesama „Rukovet“, a 1955. izlazi mu posljednja lirska zbirka „Žedan kamen na studencu“.

     Imao je Tin Ujević veoma bogatu i raznovrsnu prevoditeljsku aktivnost. Posjedovao je veliko enciklopedijsko znanje i prevodio je s desetak jezika, među kojima iz talijanskog, njemačkog, francus-kog, ruskog, španjolskog, engleskog, norveškog i švedskog što je hrvatskoj književnosti približilo mnoga velika ostvarenja svjetske književnosti koja se i danas čitaju s užitkom i lakoćom, zahvaljujući bogatom i osebujnom Ujevićevom izrazu. Osim književnih prijevoda, njegov veoma bogati književni opus obuhvaćao je još i stihovanu i proznu liriku, eseje, feljtone i novinske članke.

     Ujević je u svoje vrijeme neprihvaćen i nerijetko protivnik građanskih konvencija. Svojim načinom života i ponašanjem koje je odudaralo od građanskih normi Ujević dobiva status kralja boema kao poznati pjesnik koji s lakoćom polemizira i svađa se. Nije prihvaćao neke od temeljnih društvenih konvencija, nije imao karijeru ni dom, a znao je raskidati veze s najbližima, u književnosti s “učiteljem” Matošem, a u privatnom životu s članovima svoje obitelji.

     Voditelj Odsjeka za povijest hrvatske književnosti HAZU Tomislav Sabljak komentirao je svojevremeno kako je percepcija Tina Ujevića isključivo kao boema promašena i nepravedna. Tin je bio izuzetno marljiv i uporan, te je svakodnevno u Sveučilišnoj knjižnici, gdje je radio, pretraživao arhive. Prevodio je s desetak jezika, puno se bavio lingvistikom i posjedovao veliko enciklopedijsko znanje koje se sigurno nije moglo steći po kavanama i gostionicama u kojima je provodio večeri.

     Tin Ujević danas je jedna od najcjenjenijih osoba hrvatske književnosti i jedno od najvećih pjesničkih imena 20. stoljeća. Za života nije dobio ni jednu nagradu i jedan je od onih umjetnika čija je veličina otkrivena tek nakon smrti. Sam je izjavio da „umjetnost nikada ne ostavlja svijet o-nakvim kakvim ga je našla“, a nakon njega svijet književnosti sigurno nije ostao isti.

Ivan Dobra