Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Siromaha je bilo i bit će dok ima ljudi na kugli zemaljskoj. Svjetski se dan siromaha obilježava četvrtu godinu, ove godine održan je pod geslom “Pruži svoju ruku siromahu”.

     Kako je istaknuo papa Franjo u svojoj poslanici, ovaj nas dan, obilježen ove godine 15. studenoga, upućuje na bliskost, solidarnost i ljubav, osobito u doba pandemije kada smo fizički sve udaljeniji jedni od drugih. Unatoč pandemiji, Papa nas podsjeća da se siromasima ni u ovo vrijeme ne prestaje pružati ruka.

     Siromaha je bilo i bit će dok ima ljudi na kugli zemaljskoj. U raznim krajevima svijeta ima onih koji nemaju ni za svakdašnji krug, takvima se šalje pomoć iz razvijenih zemalja u obliku hrane, lijekova i drugih najosnovnijih životnih potrepština. Siromah ne postaje čovjek po rođenju, iako imamo i takvih slučajeva, siromahom se može postati u životu, zbog gubitka posla, zbog zatvaranja tvornica (a takvih je primjera svuda oko nas), zbog nesretnih životnih okolnosti koje mogu zadesiti svakoga. To bismo trebali imati na umu kada sretnemo siromahe. Neki od nas mogu siromasima dati više, neki manje, svatko prema svojim mogućnostima i svijesti. Svijesni moramo biti da nas svaka pružena pomoć, koliko god skromna bila, približava Bogu i ljudima. Jer smo upućeni jedni na druge, jer smo društvena bića.

     No, pored siromaha kruha gladnih, ima sve više siromaha duhom gladnih, a to ne moraju biti nužno oni koji su mentalno bolesti. To su oni ljudi ostali sami na svijetu, iako su imali obitelji. Takvih “siromaha” ima jako puno danas. Starac ili starica, nečiji roditelji, nečiji baka ili djed, ostali su sami u svojim skromnim ili velikim, ogromnim kućama. Cijeli su svoj život radili, odgajali i podizali djecu i unuke, koji su ovih zadnjih dvadeset godina napustili roditeljske kuće i krenuli za boljim životom, iako to bolji život ima različito značenje. Otišli su jer “više ne vrijedi” obraditi ni polje, ne vrijedi raditi za neku prosjećnu plaću, ne vrijedi ništa ono što su nam roditelji i djedovi i bake ostavili. Slanje novaca ne riješava njihovu “duševnu glad” za dragim osobama, za njihovom djecom i unucima. Virtualno gledanje dragih osoba neće nadomijestiti zajednički ručak ili večeru, iako možda skromnije, ali puno slađe. Novcem se može napuniti stol svakojakom hranom, ali koja korist kada tu hranu nema tko blagovati?

     Ova je godina tu glad još jače istaknula. Ograničenja pu-tovanja iz drugih zemalja zbog opasnosti širenje opasnog virusa “osiromašila” je još više iona-ko “siromašna” mjesta ljudima i djecom. Potreba će biti uvijek, i za novcem, i za raznim postignućima. Možda je nekad bolje “hraniti se” skromnije ali tu hranu podijeliti s nekim, pogotovo s sa starijim i (često) već pomalo nemoćnim roditeljima i djedovima i bakama, koji su ostali sami u (našim, i ne samo našim) selima. Dajmo im tu “duševnu hranu” sada kada im je naj-potrebnija. Potpuno iskorijenjivanje ne može biti dobro. Koliko god drvo bilo veliko, ako nema čvrsto korijenje, vjetar će ga prije ili kasnije isčupati. Tako je i s ljudima, korijenje je tamo gdje je čovjek rođen, i gdje god otišao u svijet uvijek će ga korijeni vući natrag. Možda kruh u rodnom mjestu nije toliko velik i lijep, ali je sigurno zdraviji i bolji za dušu.

     Siromaštvo je, eto, poprimilo i druge, teže oblike. Na nama je pružiti “duševnu hranu“ onima kojima je najpotrebnija, počevši od naših najbližih. A kako se bliži Božić, napravimo koje dobro djelo, “nahranimo naše siromahe” i čuda će se početi događati.

     Ako su narušeni, izgradimo opet “mostove” bliskosti među generacijama, izgradimo ili popravimo “mostove” unutar naših obitelji, unatar naše zajednice, jer mostovi su simbol zajedništva, zbližavanja, a prijeđemo li zajedno te mostove možemo pomoći “siromasima” pored nas!

Maria Laţchici