Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Zima je zavladila našim krajevima.

     Snijeg konačno pada onda kada mu je vrijeme, a ne kasnije na proljeće. Zadnjih godina smo navikli da zima dođe kasnije, ali ove je godine koliko toliko ipak stigla na vrijeme. Zabijelilli se bregovi, salaši, plastovi, kuće, selo... A u selu nekada je iz svake kuće kroz dimnjak izlazio dim. No, ove godine ne izlazi kroz svaki dimnjak dim. U nekim se kućama, nažalost, vatra ugasila. Samo Bog zna kada će se opet upaliti. Razmišljajući tako o vremenima u kojima živimo, sjetila sam se pjesme velikog hrvatskog pjesnika Dragutina Tadijanovića, Dugo u noć. Nakon što je pročitate, vidjet ćete i zašto.

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć.....

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć

Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognut lik i prosijede njene kose

Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem

Po snijegu što vani pada ,

U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:

Anđeli s neba, nježnim rukama,

Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju

Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku pustu noć ,

Moja mati bijelo platno tka.

O majko žalosna! kaži, što to sja

U tvojim očima,

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć.

     Ovo je jedna od najpoznatijih pjesama spomenutog velikog hrvatskog pjesnika Dragutina Tadijanovića. Ovo je misaona pjesma i nije nam namjera ovdje o njoj raspravljati jer pisane su tisuće stranica tumačenja i eseja o ovoj pjesmi. Pjesmu spominjemo samo jer nas je potakla na razmišljanje o zimi, majci, tkanju i rodnom kraju.

     A volio je Tadijanović svoj rodni kraj, jako ga je volio. Kako napisah na početku, ove je zime, kao inače zadnjih godina, prava zima došla tek nakon blagdana, u siječnju, ova nas pjesma, između ostalih dubokih misaonih poruka, tjera na razmišljanje o nekadašnjim zimama. Kada se snijeg spusti na zemlju i prekrije svojom bjelinom zemlju, kuće, puteve i sve ostalo, nastaje neka nadnaravna tišina koja čovjeka tjera na razmišljanje. Vrijeme kao stvoreno za podsjećanje na djetinjstvo i rodni kraj. Suvremeni čovjek izgleda (prividno) ima sve osim vremena. Mjesto strpljenja zauzela je žurba, stres, rad, raznorazne aktivnosti bez kojih kao da čovjek više ne može živjeti.

     Tko još ima vremena otići u posjet rodbini, prijateljima i provesti ugodne čase u razgovoru ili nekim (pomalo zaboravljenim) ručnim radovima kojima su se naši stari bavili? Gdje je to vrijeme nestalo? Vrijeme nije nestalo, nestaju ljudi. Mladi i srednje generacije otišli su u druge zemlje, i rijetko se vraćaju u rodni kraj, neki čak više ne dolaze, jer nemaju vrijeme... ili... stari, rodni kraj više nije zanimljiv. Ugasili su vatru, kroz dimnjake dim ne izlazi više.

     A pjesma je ova zapravo o majci, o svim majkama. A naša su mjesta puna majki koje čekaju svoju djecu i unuke da se vrate, ili bolje rečeno bar da svrate za blagdane u svoj rodni kraj. Ne tako davno i naše su majke i bake tkale, prele, vezle. Učile su i nas. Razboji za tkanje su vjerojatno sklonjeni negdje, u nekoj sobi ili u potkrovljima. Nema više sjedenjki kada se prela vuna, kada su se vezle košulje, kada su zimske večeri bile prilike za druženje, razgovor i zajedništvo. Da se bar za vrijeme blagdana obitelj opet skupi. Pandemija je još jače udaljila ljude. Kroz sve manji broj dimnjaka izlazi dim, vatra se u nekim kućama ugasila. Hoće li se opet upaliti? A zimske su noći duge, duge kao čekanje naših mjesta, naših starih da se mladi vrate u svoj rodni kraj….

Maria Laţchici