Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

     Kaže se da čovjek vrijedi onoliko koliko jezika govori. A koliko će dobro govoriti druge jezike ovisi o tome koliko dobro govori svoj materinski jezik. Uči se tako danas njemački (u našim mjestima i među našim ljudima, mlađima i zrelijima, najzastupljeniji iz objektivnih razloga i odlaska većine naših sunarodnjaka u zemlje njemačkog govornog područja) pa engleski, pa talijanski, francuski, španjolski i naravno rumunjski koji nam je skoro isto kao i materinski. A kako stvari stoje s materinskim jezikom? Osim što se uči u školi književna i standardna varijanta, kako stoje stvari s našem mjesnim autohtonim govorom? Učimo ga od malih nogu, ako ga naši roditelji govore, što, barem zasada jest tako, odnosno, u našim se obiteljima, iako brojčano prepolovljenima, materinski još uvijek govori. No što se događa kasnije?

     Ovo pitanje možda pomalo zvuči čudno, no nažalost, posljednjih smo godina svjedoci naglog smanjenja govornika našega materinskog jezika. Što zbog odlaska naših u druge države, što zbog mladih koji odlaskom u školu u Ričicu ili u druge gradove pomalo „zaboravljaju“ govoriti svoj materinski. Nerijetko se čuje obrazloženje da žele „perfektno“ govoriti rumunjski. Ali govorenje materinskog ne isključuje „perfektno“ usvajanje rumunjskog ili drugog jezika. Iako je „perfektno“ vrlo zahtjevan pojam, možda je bolje reći što bolje poznavanje i izražavanje na tom drugom jeziku. Brojna su znanstvena istraživanja davno pokazala i dokazala da odlično poznavanje materinskog jezika poboljšava i olakšava lakše učenje drugih jezika. Samo što to treba osvijestiti.

     Zadnjih godina, pogotovo među školskom djecom, vrlo često naš je autohtoni, stari mate-rinski jezik skoro prepolovljen riječima iz rumu-njskog jezika. A ponekad čak i cijele rečenice izgovaraju na rumunjskom. Mislim da iz komotnosti, da jednostavno tako im bude nekako lakše, a nitko ih ne upozorava da u obitelji, na ulici, sa svojim prijateljima bolje je govoriti svojim materinskim jezikom. Zašto? Prvo, zbog već navedenog razloga da dobrim poznavanjem i govorenjem svog mate-rinskog jezika lakše će učiti druge jezike. Drugo, osvijestiti treba da je jezik dio identiteta, pa čak i svojevrsne osobne kulture, u našem slučaju naš nam materinski jezik otvara vrata učenju, usavršavanju hrvatskog standardnog jezika, jednom od službenih jezika Europske unije. Jezikom, koji iako brojčano relativno mali, govore stanovnici jedne od najljepših država Europe, bogate kulture, u kojoj dosta nas provodi divna ljeta. A kao slavenski jezik pomaže nam i razumijevanju i učenju drugih slavenskih jezika. Jer, ruku na srce, danas znati engleski je nešto što se podrazumijeva samo po sebi, i koji jezik većina mladih zna (barem u nekoj prihvatljivoj mjeri i inačici). Treće, naš je materinski veza, spona, most između generacija, onih prije nas i onih koji dolaze iza nas. Naši su ga govorili, čuvali i prenijeli nama. Iako ni njima nije bilo lako, jer su u školi morali učiti mađarski i njemački. Pa ipak, kad je veliki rumunjski lingvist Emil Petrovici posjetio naša sela prije skoro stotinu godina divio se onome što je zabilježio i napisao knjigu o tom govoru (Graiul carasovenilor).

     Na nama je da taj most čuvamo i gradimo dalje, da bi ga mogli prenijeti sljedećim gene-racijama. A materinski nam je jezik i jezik naših prvih molitvica, jezik na kojem molimo, jezik kojim govorimo i molbe upućejemo Majci Božjoj kada hodočastimo u Mariju Radnu i Mariju Čiklovu. Tim istim jezikom govorimo kada idemo u Međugorje, koje je za našu zajednicu postalo iznimno važno hodočasničko mjesto. Imajmo sve to (a to je samo mali dio) na umu i govorimo svojim materinskim jezikom.

     Umjesto zaključka i pouke, pročitajte pjesmu iz nove zbirke Milje Šere, koja govori i o našem materinskom jeziku.

Radujem se če sam Karaševak pravi,

ne mi sramota jezikam što ga govorim,

zaludu tuđina dušu mi gorko travi

ali krv u vodu kako da pritvorim?

Nosim krunu od zamašne špile,

u srcu duh karaševskog naroda,

muke ovoga sveta su me zarobile,

sudbina za dva srebrnjaka me proda.

Moje rodno mesto nikomu ne dam,

niti prosim od nikoga više sreće,

ne plašim se če tiji propadam,

radujem se dok Karaš reka ješte teče.

Maria Laţchici