Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

     Zajedništvo Hrvata u Rumunjskoj, krovna i službena organizacija Hrvata s ovih prostora, utemeljeno je 1991. godine, neposredno poslije pada rumunjskog komunističkog sustava, kao plod nastojanja jedne grupe entuziasta na čelu s prof. Miljom Radanom da se hrvat-ska zajednica iz Rumunjske ujedini i na taj način uspješnije sačuva i promovira svoje stare tradicije i običaje. To su trenuci kada su u ovoj državi osnovane i druge političke stranke, svaka sa svojim ciljem i ambicijama, to su trenuci kada su se i druge etničke manjine počele organizirati pod svoje krovne organizacije, tako da danas nema nijedne etničke zajednice u Rumunjskoj, a da nije organizirana po istim ili sličnim načelima po kojima je organizirana i krovna organizacija Hrvata u Rumunjskoj.

     Zajedništvo Hrvata u Rumunjskoj neovisna je i demokratska organizacija čije je djelovanje usredotočeno ponajprije na očuvanje i promoviranje etničkog identiteta hrvatske manjine iz rumunj-skog prostora u svim svojim manifestirajućim obli-cima. Naša organizacija predstavlja i brani interes hrvatske manjine pred vlastima domovine, zalaže se za poštovanje prava manjine u skladu sa zakonima ove zemlje, trudi se da naša djeca uče naš materinski jezik kojeg smo tako čistog očuvali, iako smo stoljećima bili udaljeni i izolirani od matičnog naroda. Zajedništvo, kao etničko društvo, brine i o našim vjerskim pitanjima, kako bi se i to naše obilježje očuvalo u našem svakodnevnom životu. Organizacija, u vidokrugu svojih preokupacija, ima i uspostavljanje trajnih veza s matičnom zemljom, Republikom Hrvatskom, preko svojih službenih institucija, kulturnih i vjerskih organizacija, preko diplomatskog predstavništva u Rumunjskoj. Kao etničko društvo, obuhvaća sve Hrvate i Hrvatice koji žive makar u kojem kraju Rumunjske, a to se odnosi na našu zajednicu karaševskih Hrvata u karaševskim selima, na sve Hrvate koji žive u velikim gradovima ili drugdje na rumunjskom tlu i koji svi zajedno formiraju hrvatsku zajednicu u Rumunjskoj.

     A hrvatska zajednica iz Rumunjske može biti podijeljena u tri skupine, svaka od njih sa svojim specifičnostima, sasvim neznatnim jezičnim osebuj-nostima i posebnim načinom života.

     Prva i najveća skupina Hrvata živi na jugo-zapadnoj strani Rumunjske, nedaleko od Ričice, glavnog grada Karaš-severinske županije i broji otprilike 6.000 stanovnika koji se nazivaju skupnim imenom Karaševci. Ova najbrojnija naseobina Hrvata u Rumunjskoj grupirana je u dvije općine jedne blizu druge, a sva su mjesta mnogo nalik jedno drugome: u karaševskoj općini, sa selima Karaševo, glavno mjesto Hrvata u Rumunjskoj, Nermiđ i Jabalče te u lupačkoj općini, sa selima Lupak, Ravnik, Vodnik i Klokotič. U prošlosti je gotovo svaki Karaševak imao kuću u selu i salaš u planinama, gdje je držao stado, jer je glavno zanimanje naših ljudi bilo stočarstvo i donekle voćarstvo. Oduvijek su Karaševci bili poznati kao pobožni, radišni i veoma prijazni ljudi koji su imali veliki broj djece, a sve su im ove vrednosti i vrline pripomogle da stoljećima opstanu na ovim rumunjskim prostorima.

     Druga skupina Hrvata u Rumunjskoj nalazi se u Rekašu, u tamiškoj županiji, na istočnoj strani Temišvara. Ukoliko je u prvoj polovici prošloga stoljeća bilo u Rekašu otprilike 730 Hrvata, danas je njihov broj znatno manji i u stalnom opadanju. Hrvati žive u Rekašu zajedno s Mađarima, Nijemcima i Rumunjima, nazivaju se još i Šokcima i vjeruje se da su porijeklom Dalmatinci odakle su došli u ovo mjesto bježeći pred Turcima. Izvjesno je da su Hrvati u Rekašu bili već u 17. stoljeću, jer se u Matici Mrtvih rekaške župe 1660. godine spominje da je tu umro u 90-toj godini Juraj Vinkov, a to je ime jedne od naj-starijih hrvatskih obitelji u Rekašu. Hrvati u Rekašu bavili su se u prošlosti poljodeljstvom, vinogradarstvom, ali su istovremeno bili i strastveni ribolovci, što donekle pokazuje i njihovo dalmatinsko porijeklo.

     Treću skupinu Hrvata iz Rumunjske sačinjavaju Kečani koji žive na zapadnoj strani Temišvara, na samoj granici sa Srbijom, u Hrvatskoj Keči ili Checia Croata (službeni rumunjski naziv) za razliku od rumunjske Keče ili Checia Romana od kojih ih dijeli samo jedna cesta. U hrvatskoj Keči živjeli su isključivo Hrvati, negdje oko 300. Za njih se pouzdano zna da su došli iz Turopolja 1801 godine i da govore zagrebačkom kajkavštinom: zakaj, kaj si rekal, bum išla itd. Kečani su početkom 20. stoljeća već imali školu na svom jeziku i „Gazdačko društvo“, gdje su se redovno sastajali na čitanje novina, na dogovore, na zabave ali su imali i tamburaški zbor koji je izvodio hrvatske komade na tamburicama i bio zadužen za ugodno i veselo raspoloženje. Većinom su bili plemičkog roda, fini, otmjeni ljudi, „pravi gospari“. Međutim, takva idilična slika ne postoji više u Keči, jer je u naše vrijeme broj stanovnika hrvatskog porijekla opao na otprilike 40 stanovnika i, osim nekoliko staraca, u Keči danas više nitko ne koristi hrvatski jezik.

Rukovodstvo organizacije

     Zajedništvo Hrvata u Rumunjskoj, kao krovna organizacija Hrvata s rumunjskog prostora, između ostalog, član je Hrvatskog svjetskog kongresa, kao predstavničkog tijela hrvatskih udruga i zajednica u svijetu. S druge strane, na temelju statuta i programa Zajedništva stvorene su mjesna, komunalna i područna društva s odgovarajućim odborima, na čelu kojih je Koordinacijski odbor. Izvršno tijelo Koordinacijskog odbora je Izvršno vijeće. Vrhovno rukovodeće tijelo Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj je Kongres ili Zemaljska konferencija.

     Prvi predsjednik Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj bio je prof. Milja Radan, koji je obavljao ovu najvišu dužnost od 1991. pa sve do isteka mandata 04.07.2015., kada je izabran novi predsjednik i novo rukovodstvo organizacije. Istodobno s funkcijom predsjednika, prof. Milja Radan je obavljao i dužnost zastupnika u Rumunjskom Parlamentu puna dva mandata, od 2000. do 2008. godine, i veći dio treceg mandata, od 2008. do 2012. godine, kada je prije kraja mandata podnio ostavku. Prvi potpredsjednik Zajedništva bio je Mikola Gera, a tajnik organizacije je u to doba bio Đuređ Vatav.

     Od 04.07.2015. godine za predsjednika Zajedništva Hrvata je izabran Giureci-Slobodan Ghera, potpredsjednici su Lugojan Petar i Gera Peter, a glavni tajnik je Jankov Gheorghe. Giureci-Slobodan Ghera je prvi put izabran za zastupnika Hrvatske manjine u Rumunjskom parlamentu na izborima iz 2012. godine, od 2016. godine obavljao je drugi mandat u Parlamentu, a 2020. godine je po treći put izabran za zastupnika u najvišoj demokratskoj i zakonodavnoj instituciji Rumunjske. Slobodan Gera je aktualni predsjednik Zajedništva, današnji potpredsjednici su Ivan Frana i Petar Lugožan, a glavni tajnik je Đuređ Jankov.

Još ponešto o Zajedništvu

     Uz podržavanje kulturnih, jezičkih ili vjerskih komponenti hrvatskog življa s ovih prostora, Zajedništvo Hrvata je već od samih početaka svog življenja ulagao velike fondove i za konstrukciju raznih znamenja koja su već davno postala opća dobra mjesta na kojemu su smješteni. Primjerice, u samom centru Karaševa svojedobno je izgrađeno Središnje Sjedište organizacije, impozantna zgrada u kojoj ima preko dvadeset zaposlenih, a u lijepo uređenom parku podignut je spomenik palim i nestalim herojima iz karaševske općine u prvom i drugom svjetskom ratu. U neposrednoj blizini zgrade Zajedništva podignuta je tada i scena na otvorenom, gdje se organiziraju razni folklorni festivali i nastupaju mnogobrojna kulturna društva iz Rumu-njske, Hrvatske i drugih država. Također, nedavno je u Karaševu dovršena zgrada Etnografskog muzeja Hrvata u Rumunjskoj, gdje će biti sačuvano sve ono što je vrijedno i reprezentativno u višestoljetnoj povijesti hrvatske manjine na rumunjskom prostoru, dok je u prvom mjesecu 2020 godine inaugurirana u Jabalču novodovršena zgrada Zajedništva Hrvata, objekt od osobitog značenja za očuvanje etničkog bića i djelovanje mjesne organizacije iz Jabalča.

     Središte interesa Zajedništva Hrvata kao i svake od prije navedenih organizacija nacionalnih manjina iz Rumunjske nije nitko drugi nego manjina koju zastupa. Više od toga, Zajedništvo je jedina organizacija koja je bila utemeljena s namjerom da nas predstavi, da nas brani i promovira naše interese, odnosno našu kulturu, tradiciju, jezik i hrvatski identitet. U sklopu takvog interesa Zajedništva nastala je 1994. i „Hrvatska grančica“, dvojezična publikacija karaševskih i tamiških Hrvata, a cilj je prvih urednika naše publikacije bio da i mi imamo časopis posvećen, prije svega, našoj zajednici, časopis koji će u svojim stranicama sadržati povijest naših mjesta i naših ljudi, kroniku njihovih svakodnevnih ostvarenja i postignuća.

     Prvo izdanje iz studenog 1994. pojavljuje se zahvaljujući naporima svog prvog glavnog urednika, prof Milje Radana, koji je zamislio i napisao prvi broj naše novine uz pomoć dvojice suradnika, dr. Martina Slovenskog i prof. Milje Todora koji doprinose da Hrvatska grančica vidi svjetlost dana i učvrsti korijenje na pionirskom novinarskom tlu karaševske zajednice. Tijekom godina, za Hrvatsku su grančicu pisali brojni redaktori. Svatko od njih je kroz vrijeme dao svoj prilog listu, osiguravši kontinuitet i pripomogavši da publikacija izlazi sve do naših dana, što je za neke možda malo, ali za našu malenu zajednicu je sasvim lijepo razdoblje.   

     O uspjesima naših ljudi naša je publikacija pisala kroz sve ove godine. Također, Grančica je marljivo bilježila, ostavljajući pisani trag za buduće generacije, početke i završetke školske i akademske godine, proslave blagdana i kirvaja, zajedničke susrete naših dragih starijih sumještana, hodočašća u Mariju Radnu i Mariju Čiklovu, dolazak crkvenih dostojanstvenika, organiziranje znanstevnih međunarodnih skupova u zgradi našeg Zajedništva, gostovanje raznih kazališnih skupina i plesnih an-samblova i mnogo drugih zbivanja. Bilo je specijalnih izdanja. Jer naša su mjesta posjetili kroz vrijeme predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, premijer Ivo Sanader, predsjednik Ivo Josipović, predsjednik Sabora Josip Leko, kardinal Vinko Puljić, kardinal Josip Bozanić, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, ministrica znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak, veleposlanici Hrvatske ambasade u Bukureštu i druge visoke ličnosti iz vjerskog i političkog života Republike Hrvatske. To su bili povijesni trenutci, a Hrvatska Grančica je na svojim listovima zabilježila te povijesne trenutke.

Član Hrvatskog Svjetskog Kongresa

     Zajedništvo Hrvata u Rumunjskoj je od 1995. godine i puni član Hrvatskog Svjetskog Kongresa, najviše organizacije hrvatske dijaspore koja ima cilj povezati sve Hrvate diljem svijeta i djelovati za unapređenje zajedništva među Hrvatima, za ostvarenje njihovih težnji, za osiguranje kontinuiteta i razvoja vjerskog, duhovnog, kulturnog, društvenog i športskog naslijeđa u Hrvata. Od 7. do 9. listopada 1995. godine u Karaševu su s velikim oduševljenjem dočekani franjevački misionari dr. Šimun Šito Ćorić, u svojstvu predsjednika Hrvatskog Svjetskog Kongresa, dr. Milan Lončar, predsjednik komisije za humanitarnu pomoć udruge Hrvata u Švicarskoj te dr. Radovan Čorić, misionar u Njemačkoj. Visoki su gosti iz hrvatske dijaspore održali, uz domaće svećenike, Svete mise u Karaševu, Lupaku i Klokotiču, izvršili obred krštenja u Karaševu i vjenčanja u Klokotiču. Dolazak visokih gostiju bila je posljedica odluke donesene na zagrebačkom sastanku Hrvatskog Svjetskog Kongresa, na kojem je odlučeno pobratimljene Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj s udrugom Hrvata u Švicarskoj. S druge strane, posjet tročlanog izaslanstva imao je za cilj bolje upoznavanje prilika u kojima živi i djeluje naša zajednica, kako bi joj se moglo što efikasnije pomoći u svom naporu za očuvanje etničkog identiteta.

     Velika svečanost za karaševsku općinu – veliki i važan trenutak u njenoj povijesti – bio je dan iz 1998. godine kad je Hrvatska Matica Iseljenika iz Zagreba odlučila dodjeliti joj nagradu i priznanje „NAJSELO“ za hrvatske manjine u Europi. To je nagrada i priznanje koje Hrvatska Matica Iseljenika dodjeljuje mjestima, ili općinama na Europskom kontinentu u kojima žive većinom Hrvati. To se priznanje odnosi na posebna kulturna, gospodarska i vjerska dotignuća koja žitelji dotičnog mjesta postižu tijekom jedne godine. Naša je općina treća po redu u Europi koja je počašćena takvom nagradom. Na tom svečanom događaju za hrvatski živalj u Karaševu i ne samo, pored predstavnika Hrvatske Matice na čelu sa g. Hrvoje Salopekom, bili su nazočni Nj.E. veleposlanik Republike Hrvatske u Bukureštu g. Niko Bezmalinović, koji je tada po treći put posjetio naše drevno Karaševo, savjetnik ambasade g. Petar Šušnjara te savjetnica Ministarstva vanjskih poslova R. Hrvatske g. Šarac Ronković. Samo dvije godine kasnije nagradu za kulturu Naj-selo dobiva mjesto Klokotič iz lupačke općine za uspješno djelovanje u promicanju hrvatske kulture i identiteta.

Međunarodni simpoziji u Zajedništvu

     Od svog osnivanja iz 1991. godine Zajedništvo Hrvata je neprestano podržavalo vjerski, sportski, kulturni i obrazovni život malene hrvatske zajednice u Rumunjskoj, investicije u očuvanje kulturne baštine naše zajednice najvažniji su prioritet organizacije. Međutim, bilo bi doista pretjerano, s jedne strane radi nedostatka namijenjenog prostora, a s druge strane bi u odsutnosti stroge evidencije nadmašilo naše skromne mogućnosti, pokušati kronološki svrstiti, nabrojiti i opisati sve akcije koje je Zajedništvo organiziralo od svog osnutka pa sve do danas. Spomenut ćemo samo nekoliko iz prvoga desetljeća našega stoljeća i nekoliko iz zadnjih godina, a slijedom toga istaknut ćemo da je godine 2008. održan u zgradi Zajedništva Hrvata međunarodni „Simpozij dijalektologija”, za vrijeme kojega su se vrsni domaći i inozemni lingvisti i dijalektolozi aksirali u svojim radovima na mjesni govor Karaševaka i postojeću stručnu literaturu ili pak na istro-rumunjski dijalekt. Pored rumunjskih znanstvenika, za vrijeme stručnog seminara iz Karaševa su referirali Marko Samardžija, Josip Pranjković i Mira-Menac Mihalić, čuveni profesori s odsjeka za Kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

     Isto pod pokroviteljstvom Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj i Karaš-severinske Filijale Društva Filoloških Znanosti održan je 2. i 3. listopada 2009. godine Rumunjsko-hrvatski etnološki seminar koji je omogućio dublje i podrobnije ispitivanje karaševskih običaja i tradicija, upravo onoga što smo skloni brzo zaboraviti. U svojim izlaganjima sudionici su se usredotočili na aspekte spiritualne, materijalne i narodne kulture (literarni folklor i folklor običaja) Karaševaka i banatskih planinskih sela. Svi su sudionici bili jednoglasni u konstataciji da je materijalna i duhovna kultura Karaševaka veoma bogata i sačinjava neprocjenivo blago svakome zainteresiranome istraživaču, a stare karaševske kuće i salaši, onoliko koliko su uspjeli preživjeti brzoj i općenitoj modernizaciji, na prvi pogled skromne i siromašne, svjedoče upravo o karaševskoj povijesti na ovim prostorima i načinu života karaševskog življa.

Zajedništvo i nogomet

     Zajedništvo Hrvata u Rumunjskoj je inače sudionik svih edicija Hrvatskih svjetskih igara koje već od 2006. godine besprijekorno organizira u Republici Hrvatskoj Hrvatski svjetski kongres. Posebno se ponosimo nogometnom reprezentacijom karaševskih Hrvata koja je zauzela 2. mjesto na prvoj ediciji Igara, 1. mjesto na trećoj ediciji iz 2014. godine i ponovno 2. mjesto na četvrtoj ediciji održanoj 2017. godine. Također, nogometna reprezentacija karaševskih Hrvata sudjelovala je i na svim edicijama Europskog prvenstva hrvatskih nacionalnih manjina koji je u matičnoj zemlji organizirao Hrvatski nogometni savez.

     Treće izdanje čuvenog nogometnog turnira Zajedništva Hrvata održano je u četvrtak 15. kolovoza i u petak 16. kolovoza 2019 godine na stadionu u Karaševu i okupilo je na djelu izabrane nogometne vrste iz karaševskih sela, isto kao što je bilo na prvom izdanju turnira iz 2016. godine ali i na drugom izdanju iz 2018. godine. Bez obzira na pobjednika, sve ove nogometne turnire karakterizirao je veliki sportski duh i još veći rivalitet na terenu, te druženje i prijateljstvo izvan nogometnog igrališta, a upravo je to bio i cilj organizatora: gajiti zdrave prijateljske odnose među sportašima iz karaševskih sela, među ljudima i mjestima iz naše karaševske zajednice.

     Nogometni život je uvijek bio prisutan u karaševskoj zajednici pa je tako već 2008. godine nogometna reprezentacija karaševskih Hrvata sudjelovala na veoma jakom turniru u Švijcarskoj gdje su se okupile najbolje selekcije nacionalnih manjina iz Europe. Hrvate iz Rumunjske predstavljala je momčad Zajedništva Hrvata, sastavljena od najboljih nogometaša iz karaševskih sela selektiranih nakon nekoliko odigranih prijateljskih utakmica. Našim nogometašima se mora čestitati što su dostojanstveno predstavljali karaševske Hrvate u zemlji koja je tada bila jedna od organizatora Europskog prvenstva i uvjerili domaćine i svu prisutnu publiku da se i jedna malobrojna manjina kao što je naša može kvalificirati na najjaći europski turnir za manjine i ravnopravno suprotstaviti bilo kojoj dijaspori iz Europe.

     Isto s ciljem promicanja sportskog duha i gajenja prijateljskih odnosa među sportašima iz karaševskih sela te ljudima i mjestima iz karaševske zajednice, sada već davne 2006. godine organiziran je u Karaševu čuveni Kup Hrvatska grančica na kojemu su sudjelovale nogometne momčadi iz svih naših mjesta te izabrana nogometna vrsta Karaševaka iz Tirola. Dvije godine kasnije je organizirano i drugo izdanje kupa, a u međuvremenu je Zajedništvo Hrvata organiziralo i nogometno natjecanje namijenjeno juniorima iz naših karaševskih mjesta i simbolički nazvano „Od mini do maxi“.

Škola na maternjem jeziku

     Naobrazba na maternjem jeziku u Karaševu i ostalim karaševskim selima započela je pod utjecajem crkve, svećenika, vjerojatno isusovačkih svećenika, koji su bili aktivniji i na ovom području te su organizirali školu na maternjem jeziku u redovima vjernika. Prvi svećenik koji je postavio osnove naobrazbe na hrvatskom jeziku u Karaševu bio je Mihovil Lovinić. On je otvorio prvu školu 1761. godine, pa su se u kratkom vremenu organizirale konfesionalne škole i u ostalim mjestima pod vlasništvom crkve. U tim školama, svećenici su u slobodnom vremenu bili učitelji, a škole su bile održavane pomoću doprinosa vjernika.

     Kada je riječ o nastavi na hrvatskom jeziku želimo istaknuti da je od školske 1995.-1996. godine, kao posljedica zalaganja Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj, odobreno funkcioniranje jedne dvojezične rumunjsko-hrvatske gimnazije u Karaševu, matematičko-fizičkog profila. Nedugo zatim, odnosno 14. prosinca 1996., organiziran je u Karaševu, od strane Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj, simpozij Škole na hrvatskom jeziku u kontekstu manjinskog obrazovanja u Rumunjskoj. Na tom simpoziju su vrsni rumunjski lingvisti i sociolozi govorili, između ostalog, o maternjem jeziku u kontekstu manjinskog obrazovanja te o općem zakonodavnom okviru glede škola na hrvatskom jeziku.

     Dvadeset godina kasnije, u Karaševu je obilježena 20. obljetnica osnivanja Dvojezične gimnazije. Svečanost je održana 7. travnja u sportskoj dvorani mjesne odgojno-obrazovne ustanove, a kasnije i u prostorijama zgrade Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj. Organizator ovog važnog događaja bio je Zajedništvo Hrvata u suradnji sa školskom ustanovom iz Karaševa. Bivši i sadašnji profesori, načelnik karaševske općine, zastupnik Hrvata u Rumunjskoj, državni tajnik u Odjelu za međuetničke odnose Rumunjske vlade, Nj. Ekscelencija ambasador Republike Hrvatske u Bukureštu, predstojnik Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, savjetnik s posebnim položajem za pitanja hrvatske nacionalne manjine u inozemstvu ali i druge brojne ličnosti, svojom su prisutnošću uveličali svečanost škole koja pripada svima nama.

     Državni tajnik u Odjelu za međuetničke odnose Rumunjske vlade Aledin Amet biranim je riječima govorio o školskoj ustanovi iz Karaševa i naglasio, između ostalog, važnost očuvanja maternjeg jezika kao bitnog čimbenika nacionalnog identiteta. „Danas mi je ispunjena jedna velika želja, a ta je doći i posjetiti ovu Gimnaziju o kojoj sam tijekom godina čuo bezbroj lijepih riječi. Što može biti relevantnije za demonstriranje činjenice da rumunjska država promovira identitet svih etničkih zajednica i njihov skladan suživot s većinskim narodom nego moja današnja prisutnost ovdje, tatarski etnik iz Konstance, govoreći rumunjski i obraćajući se na rumunjskom jeziku hrvatskim etnicima iz Rumunjske. Ovo što vi radite ovdje, s ciljem sačuvanja identiteta s lingvističkog aspekta, vrijedno je svake pohvale. Bitno je sačuvati maternji jezik jer ćete se na taj način identificirati u historiji“, poručio je za vrijeme svečanosti Amet Aledin, državni tajnik u Odjelu za međuetničke odnose Rumunjske vlade.

     Slobodan Ghera, predsjednik Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj, u svom se govoru osvrnuo na ulogu ZHR-a u otvaraju školske ustanove koja slavi 20. godinja postojanja te je poručio nastavnicima da sačuvaju istu odanost i privrženost poučavanju učenika koju su pokazali u svim prethodnim godinama: „Udio ZHR-a u otvaranju i daljnjem funkcioniranju Gimnazije je bio značajan, odlučujući, rekao bih. Nije jednostvavno otvoriti na selu Gimnaziju u kojoj učenici mogu pratiti nastavu i na svom jeziku i isto toliko teško je održati da funkcionira puna dva desetljeća, pogotovo kad znamo da hrvatska zajednica iz Rumunjske ne broji više od 6.000 stanovnika. Kao posebno zaslužnu osobu za otvaranje naše Gimnazije izdvojio bih prof. Milju Radana, mog prethodnika na čelu krovne organizacije Hrvata u Rumunjskoj, ali isto tako bih spomenuo i tadašnjeg ministra obrazovanja Liviua Maiora te tadašnje rukovodstvo Zajedništva Hrvata. Međutim, za dobro funkcioniranje i uspješne rezultate veoma je važan svakodnevni naporni rad profesora i svih zaposlenika škole, i upravo zato im s ovom prilikom izražavam priznanje i zahvalnost te im poručujem da sačuvaju istu odanost i privrženost u poučavanju učenika koju su pokazali u svim ovim godinama”.

     Nakon pozdravnih govora u športskoj dvorani Dvojezične Gimnazije uslijedio je umjetnički program kojeg su priredili formacija „Karaševska zora”, Školski zbor i Klokotički tamburaši. Ansambl Zajedništva Hrvata je predstavio tradicionalne plesove specifične Karaševu, Školski zbor gimnazije je otpjevao „Odu radosti”, „Ima jedna duga cesta” i „Isuse, volim te”, a Klokotički tamburaši su otpjevali nekoliko društvenih i duhovnih pjesama, među kojima „Žuto lišće”, „Veselo je društvo naše” i „Kakav prijatelj je Isus”.

Ivan Dobra

                                                                                                                                                                              Nastavak u sljedećem broju