Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Kada kažemo bunar odmah pomislimo na bistru i hladnu vodu, toliko potrebnu za svakodnevni život.

     A voda znači život! Bunari su, u našim selima, dio naše svakodnevice. Bili noviji ili stariji, bunari najprije imaju funkciju osigurati pitku vodu. Voda koja nije uvijek lako dostupna. U nekim je mjestima do vode lako doći, u drugima pak treba kopati duboko da bi se do vode došlo.

      No, bunari nisu samo izvor vode, bunari su i mjesto susreta. Na bunaru, iako sada rjeđe, dok hvataju vodu ili čekaju u redu za vodu, ljudi razgovaraju, saznaju nešto novo ili se prisjete nećega prošlog. Današnjim rječnikom, socijaliziraju!

     U svakom se našem mjestu zna koji su najbolji bunari, u kojima je najbolja voda. U Lupaku su dva takva bunara, bunar kod Bosiljke i bunar kod Krstitja (Nemca). Bunar kod Bosiljke smješten je uz glavnu cestu, u dijelu koji se zove Katun, i vrlo često dolaze i iz obližnje Ričice po vodu iz ovog bunara. Voda je izvrsna i uvijek se može vidjeti ljude kako odlaze vedrima ili bocama po vodu.

     Drugi bunar, poznat po dobroj vodi i po tome što uvijek ima vode, čak i u vremenima velikih suša, je bunar kod Krstitja (Nemca), nalazi se u dijelu Lupaka nazvan Poljenica. Njegovu smo zanimljivu priču saznali i donosimo je ovdje, kako bi potaknuli i druge naše mještane da nam jave priče o njihovim bunarima. Naime, bunar je izgradio Milja Krstić stari (moj pradjed) nakon što je preživio Prvi svjetski boj. Kao i većina mladih muškaraca, moj pradjed Milja bio je u Prvom svjetskom boju. Nakon ratovanja na fronti u Italiji i drugim zemljama, nakon četiri godina po bojištima, djed Milja bio je zarobljen i proveo tri godine u zatočeništvu u Rusiji. Kada se vratio iz Rusije odmah je dao sagraditi bunar. A sagradio ga je možda i zbog ovog teškog događaja. Zarobljen u dalekom i hladnom Sibiru, pradjed Milja radio je kod ne-kog dobrostojećeg ruskog gazde, brinuo se za maru, za stoku, gdje je i spavao. Kako je Sibir poznat po teškim zimama, pradjed Milja je pričao da je spavao pored volov ili krav da bi se malo ugrijao. Jednom je morao otići po vodu na rijeku Volgu koja je bili zaleđena i kad je pokušao uhvatiti vodu za stoku, za maru, pao je u rijeku i struje rijeke su ga povukle ispod leda. Neki njegov prijatelj zarobljenik je vikao za pomoć, ali su mu lokalni ruski stanovnici rekli da će ga voda izbaciti na matku, tamo gdje je u ledu napravljena rupa za vodu. I tako je i bilo. Pradjed je imao sreće, ostao je živ i živ se vratio kući, u Lupak, nakon dugih sedam godina, četiri u boju i tri u Rusiji. Pričao nam je njegov sin, djed Matej koji je bio u Drugom svjetskom boju, da mu je otac, pradjed Milja, pripovijedao da kada se vratio doma njegovi ga roditelji skoro nisu prepoznali. I vrlo brzo nakon dolaska sagradio je ovaj bunar, na slici, koji ga je valjda podsjećao na opasnost koja mu je prijetila u Rusiji. Bunar je dubok, čvrst, kao i pradjed Milja, čovjek plavih očiju, čvrstog karaktera, vojnik koji je preživio rat, malo govorio, a više radio. Njegov bunar bliži stotinu godina, i ostat će i budućim naraštajima.

     Sigurni smo da u svakom našem selu postoje priče i događaji koji čekaju da budu objavljeni, da se o njima zna. Bilo o bunarima, salašima, studencima ili nečem drugome. Čekamo vaša pisma ili usmene pripovjetke na adresu naše redakcije.

     Čuvajmo od zaborava sva ona dobra, materijalna i nematerijalna, koji su nam ostavili naši stari, trudom i mukom!

Maria Laţchici