Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Bio sam prisutan na jednom pokopu u Njemačkoj.

     Grob je iskopan u svježoj zemlji, ali grobno mjesto je u potpunosti obloženo umjetnom zelenom travom. Nigdje se nije moglo vidjeti niti jedan grumenčić gole zemlje. Tek kad smo svi otišli s groblja, trava je uklonjena i lijes je zasut zemljom. Naravno, nakon toga je prekriven gomilom vijenaca i cvijeća. Neki od pristunih su me uvjeravali da je riječ o čisto estetskim razlozima oblaganja zemlje umjetnom travom koja se uklanja tek po odlasku svih s groblja. Unatoč svemu, ostao sam uvjeren da je to samo pokušaj da se ublaži strah pred smrću.

     Čuli smo toliko puta istinu od koje ne možemo pobjeći: „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti“, pa ipak... U jednoj našoj župi vodio sam sprovod i nakon obreda rekao sam da počnu lijes zasipati zemljom, a onda je nastalo komešanje koje je pomalo graničilo s panikom. „Gdje je deka (pokrovica)?“, pitali su oni oko mene. Nisam razumio, a na moje pitanje čemu ta deka na lijesu dobivam odgovor: „Znate, velečasni, ružno je čuti kad zemlja pada po lijesu pa zato stavljamo deku, jer ona ublaži zvuk udarca zemlje o drveni lijes.“ Još jedan pokušaj da se ublaži stvarnost susreta sa smrću.

     Neka pogrebna društva, osobito u Americi, razvila su velike biznise šminkajući pokojnike po želji rodbine. Šminkom, eto, nude mogućnost rodbini da njihov pokojnik izgleda nasmiješen, preobražen, rascvjetan i lijep. Što reći o ovome?

     Više puta sam bio prisutan na sprovodima gdje su se držali govori u kojima se govorilo kako je pokojnik, koji je za sebe tijekom života tvrdio da je ateist, sada „tamo negdje s anđelima“, da je i sam „postao anđeo“, da je „prešao u neki bolji svijet“, da nas „gleda odozgor“ i slično. Nikad nisam čuo da kažu: „Danas te pokapamo i nema te više“. Čudan neki ateizam!

     Smrt je, dakle, strah modernog društva, o tome se najradije šuti. Ako se slučajno spomene, a ponekad se mora spomenuti, onda − a to sam nažalost doživio i kod katolika − počne „kucanje u drvo“, „pomicanje s mjesta“, promuklo kašljucanje i slično.

     „Živio jednom jedan mali sveti čovjek. Cijeloga je života sretno i zadovoljno živio. Jednoga dana, dok je u samostanskoj kuhinji prao suđe, dođe mu anđeo i reče:

     ‘Šalje me Gospodin Bog da ti kažem kako se ispunilo tvoje vrijeme. Red je da pođeš k njemu.’ ‘Oh, zahvaljujem Gospodinu Bogu što se i mene sjetio, odgovori mali čovjek. Ali, kao što vidiš, nisam završio s poslom. Ne mogu tek tako ostaviti braću. Pričekaj malko, pa ću biti spreman.’ Anđeo kimnu glavom, na svoj anđeoski način, te reče: ‘Vidjet ću što mogu učiniti.’ I nestade. Sveti mali čovjek je završio poslove u kuhinji, pobožno legao na počinak očekujući kako će se anđeo svakako vratiti. ‘Mnoga moja braća preminula su u snu. Tako će biti i sa mnom’, mislio je u sebi. I zaspao. Prošlo je neko vrijeme i mali sveti čovjek našao se u vrtu. Plijevio je i zalijevao cvijeće i povrće u vrtu. Kad, eto anđela. ‘Opet si me našao nespremna’, reče anđelu mali sveti čovjek. ‘Pričekaj malo dok ne oplijevim i zalijem ovo cvijeće i povrće. Što će reći braća ako na završim svoj posao?’ Anđeo se nasmije i odletje na nebo. Mali je sveti čovjek opet radio ovo i ono u samostanu. Jednoga dana poslaše ga braća u bolnicu k jednom bolesniku. Dok je kvasio usne čovjeku koga je tresla vrućica, eto anđela uza nj. Mali sveti čovjek okruži pogled po bolesnicima, a zatim uprije pogled u anđela. Ovaj je razumio i šutke odletio na nebo. Kad se iste večeri vratio u samostan i legao na tvrdi ležaj, mali sveti čovjek se osjeti veoma starim i nemoćnim. ‘O, Gospodine Bože, kad bi mi sada poslao onog anđela, dobro bi mi došao’, reče umorno. Tek što je to izustio, eto k njemu anđela. ‘Kad bi me sada poveo na onaj svijet’, zamoli mali sveti čovjek anđela, ‘sada, kad sam na izmaku snaga i potpuno spreman!’ Anđeo mu se samo nasmiješi, na svoj anđeoski način, i reče: ‘Mali sveti čovječe, a što misliš gdje si cijelo ovo vrijeme bio!?’“ (A. Schweitzer).

     Nije li ovdje tako lijepo izrečena istina koju slušamo u prvom pokojničkom predslovlju: „Jer tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.“

     Mi smo vjernici i naš pogled na smrt trebao bi biti vjernički, bez obzira na bolnost ove stvarnosti koja nas sve čeka. Isus nas danas poziva da mu se pridružimo vjerom. „Ne boj se! Samo vjeruj!“ Neka ovo Isusovo ohrabrenje odjekne i u našim srcima.

Dr. theol. Davor Lucacela