Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

U karaševskim naseljima škole postoje već od 18. stoljeća.

     Prva škola zabilježena je u Karaševu u 18. stoljeću, a Isusovca Mihovila Lovinića, koji je ondje djelovao između 1726. i 1730. godine, možemo smatrati prvim našim učiteljem. Nastava je izvođena u 18. i 19. stoljeću na materinskom jeziku, a od 1907. pa do sloma Austro-Ugarske na mađarskom. 1933. godine sklapa se međunarodna školska konvencija između Jugoslavije i Rumunjske, koja je garantirala hrvatske učitelje za karaševska sela u našoj zemlji. Rad tih učitelja je ovdje trajao od 1936. do 1948., razdoblje u kojemu je hrvatsko školstvo u Rumunjskoj doživio svoj puni procvat. Početkom 60-ih godina, rumunj-ski jezik uveden je kao nastavni jezik u školama, a tadašnji hrvatskosrpski jezik dobiva status predmeta te predaje se po 3–4 školskih sata tjedno.

     1997. godine otvara svoja vrata u Karaševu prva Dvojezično rumunjsko-hrvatska gimnazija. Da bi saznali kako se danas provodi nastava na mater-njem jeziku te koji su uvjeti školovanja u školama Općine Karaševo, razgovarali smo s ovdašnjem profesorima, učiteljima i odgojiteljima .

     Alina Miştoiu - ravnatelj Dvojezične rumunjsko-hrvatske gimnazije Karaševo

     Rumunjsko-hrvatska dvojezična gimnazija iz Karaševa je mjesto gdje naša djeca uče na mater- njem jeziku. Imamo i razrede na rumunjskom jeziku, a to su razredi od prvog do četvrtog, ali u ostalim razredima nastava se održava na hrvatskom jeziku. Radim kao profesor hrvatskog jezika u ovoj školi već od 2003. godine, a od 2014. postala sam ravnateljica gimnazije. Rođena sam u Karaševu, a u ovu školu išla sam sve do 8. razreda. Rodom sam Rumunjka, moji su roditelji radili ovdje u općini. Učila sam hrvatski jezik kao maternji jezik i voljela sam to od prvoga dana. S djecom sam na ulici govorila hrvatski, čak i kući ponekad govorim hrvatski. Volim ovo mjesto, a od prvog dana kada sam kao nastavnik prešla prag ove škole brinula sam se da djeca što više uče, da što bolje asimiliraju hrvatski jezik, da ga ne zaborave i da ga koriste u svagdanjem komuniciranju, jer najvažnije je čuvati svoj jezik, kulturu, tradiciju i običaje. Ako to ne poštujemo, jednoga dana nestat ćemo kao manjina, a to bi bila velika šteta. Drago mi je što sam pripadnik ove male zajednice i da s njom mogu podijeliti sve što sam naučila tijekom studija.

     Dvojezična gimnazija je osnovana 1996. godine. Prije nekoliko godina proslavili smo 20. godišnjicu. Bila je velika proslava uz pomoć Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj, a bili su uz nas zastupnik Slobodan Ghera i predstavnici Općine Karaševo. Bili su prisutni i nastavnici koji su ovdje predavali tijekom godina te apsolventi s kojima se mi ponosimo, jer mnogi od njih postali su liječnici, IT stručnjaci, inženjeri i filolozi. Usprkos činjenici da su učili u ruralnim područjima, nastavili su studije, a sada rade u velikim gradovima poput Temišvara ili Bukurešta. Većina učitelja nam dolaze iz Ričice i dobro su se uklopili u zajednici. Radimo svi zajedno za dobrobit naših učenika.

     Što se tiče srednjoškolaca, već dvije godine smo uključeni u projekt Roze, u kojemu sudjeluju učenici od 9. do 12. razreda. Učenici 11. i 12. razreda provode razne aktivnosti i pripreme za maturu na predmetima iz kojih imaju ispite, a ostali učenici uključeni su u drugim aktivnostima, kao što su izleti ili školske radionice. Zbog pandemije nismo stigli uraditi neke od tih aktivnosti, ali nadamo se da barem u ovoj godini, koja je posljednja godina projekta, stignemo obaviti sve te stvari. Također, kroz ovaj projekt, srednjoškolci su dobili 40 prijenosnih računala i 4 interaktivne ploče. Ove ploče su već u upotrebi u nastavi, u obrazovnom procesu, spojeni su na internet, čime se modernizira nastavna metoda. Uskoro čekamo i projekt obnove naše škole, ali to će se obaviti posredstvom Općine Karaševo.

     Ana Filca – učiteljica u Karaševu

     Rođena sam u Nermiđu, Karaševka sam, Hrvatica. Završila sam pedagošku školu u Karansebešu 1984. godine. Zaposlila sam se 1. rujna u vrtiću u Nermiđu. Tada sam imala 36 djece u vrtiću. Već imam 37 godina od kada radim kao učiteljica te od dugo vremena predajem na hrvatskom jeziku. Znam kada sam ja bila učenica da sam se mučila s rumunjskim jezikom, jer nisam ga razumjela, i ne hoću da moji učenici imaju taj problem. Zato ja im uvijek objašnjavam i na rumunjskom, i na našem mjesnom karaševskom govoru, i na hrvatskom književnom jeziku. Kroz ovaj dvojezični sustav, djeca mogu najbolje razumijeti ono što im predajemo. Ali sve ovisi o nastavniku. Ja kao nastavnik razumijem da je djetetu u korist da dobro poznaje naš mjesni govor, da zna odgovarajuće termine na rumunjskom jeziku te da ga polako uputim prema hrvatskom književnom jeziku. Bilo bi poželjno da nastavnici koji rade u našim školama, u hrvatskim selima, dobro poznaju sve ove jezike. Ako nije moguće da nastavnik bude baš iz naših sela, dobro je došao od bilo kud, ali da poznaje hrvatski jezik, da osjeti kroz sve što prolazi dijete koji govori neki drugi materinski jezik od rumunjskog.

     Problem naše zajednice i naših škola je sve manji broj djece. Gubimo se jer nemamo djecu. Ja sad, u 2021. godini, predajem simultano trima razredima i imam svega 14 djece, od kojih 8 su predškolci, 2 prvi razred i 4 drugi razred, dok 1986. godine imala sam 36 djece samo u vrtiću.

     Pored nastave što odvijamo u našim školama impliciramo se mnogo i u vanškolskim aktivnostima, a tu moram zahvaliti učiteljicama na rumunjskom jeziku, jer su vrlo aktivne. Akcije u kojima uključujemo djecu organizrane su ovdje od Zajedništva Hrvata. Imamo mnogo akcije i s drugim školama iz bljižneg grada Ričice te mnogo državnih i međunarodnih natječaja u kojima se mi možemo uključiti te ukoliko smatramo da smo spremni, ništa ne propuštamo.

     U sklopu Dvojezične gimnazije, u Karaševu djeluje i jedan dječji vrtić. Ovdje su malešani podjeleni u dvije grupe ovisno o načinu predavanja: na rumunjskom ili na materinskom hrvatskom jeziku. Prije par godina je u ovom naselju bila aktivna još jedna osnovna škola te još jedan dječji vrtić, ali koji su zbog sve manjeg broja djece bili primoreni zatvoriti svoja vrata. Svjedok tome preokretu bila je Sabina Ghera, nekoć učiteljica u navedenoj školi i trenutno odgojiteljica u jedinom aktivnom vrtiću u Karaševu.

      Sabina Ghera - odgojiteljica u Karaševu

      Učiteljica sam već 16 godina. Čim sam položila maturu zaposlila sam se u Donjoj školi, gdje sam najprije radila kao učiteljica, a poslije toga, punih 11 godina radila sam kao odgojiteljica. Sviđa mi se raditi s djecom, osjećam radost i ljubav jer oni su naša budućnost, a to što radimo s njima sada, nadam se da će im ostati kao pouka za cijeli život.

    Donja škola se ugasila jer nije bilo više djece. Svake godine ih je sve manje. Imamo i plodne godine kada se rađaju više djece, ali, uglavnom, njihovi roditelji odlaze raditi u Austriju pa uzimaju djecu sa sobom tamo. Bojim se da ćemo lagano, lagano ostati bez djece. Moja grupa je na hrvatskoj sekciji, ali mi govorimo međusobno karaševski. Imamo djecu koja ne znaju rumunjski i znaju samo karaševski ili znaju samo rumunjski i ne znaju karaševski, ali uz igru ili uz pjesmu, na kraju vrtića znat ćemo govoriti i karaševski i rumunjski te izgovoriti pokoju novu riječ na hrvatskom književnom jeziku. Smatram da je velika prilika za djecu da od malih nogu znaju govoriti dva jezika. Nemaju svi tu mogućnost. Nije bitno da li su to jezici međunarodne komunikacije ili ne, jer danas su traženi i oni jezici čija proširenost nije toliko velika, pa nikad ne znaš da li će ti zatrebati u životu. A do kraja krajeva, to smo mi. Mi smo Hrvati, Karaševci, zašto onda da ne znamo govoriti hrvatski? Ako mi doma ne govorimo, tko će nas naučiti? Mislim da ono što mi radimo ovdje je veliki plus za sve nas.

     Dječji vrtić i Osnovna škola od prvog do četvrtog razreda postoje i u Nermiđu, naselju pod oblašću Općine Karaševo. Ovdje predavanje vrši se na hrvatskom materinskom jeziku.

     Nicolae Jigmul – učitelj u Nermiđu

     Zapošljen sam u ovoj školi od rujna 1995. godine, kada sam završio pedagošku gimnaziju u Temišvaru. Stanje škole nije bilo loše, ali su još bili vidljivi utjecaji komunizma. S vremenom uspjeli smo obnoviti školu i poboljšati joj materiajlnu bazu. Na početku bile su dvije lokacije. Na ovome mjestu gdje smo sada, djelovala je samo škola, dok u susjednoj zgradi, koja je sada crkvena, bio je vrtić. Bilo je više djece tada. Samo u vrtiću bilo ih je 30, a i u čenika je bilo više od 30. Razredi su uvijek bili kombinirani po dva. S vremenom je počeo opadati broj učenika te smo se grupirali u samo jednu lokaciju. Uradili smo to i zbog grijanja, jer koristimo tvrdo drvo i bilo nam je jeftinije. Sada nas je puno manje.

     Predavanje je bilo na početku bilo samo na rumunjskom jeziku. Sada ja predajem i hrvatski i rumunjski. Imamo profesore što dolaze za vjeronauk, njemački jezik i tjelesni odgoj. Udžbenici na hrvatskom jeziku imamo. Za prva tri razreda osnovne škole izdali su se udžbenici u Bukureštu, ali naši su ih profesori izradili. Za 4. razred koristimo udžbenike izdane u Zagrebu. Imamo i radni listići na hrvatskome. Ako pogledate naokolo vidjet će te plakati, koji su rod i rezultat bezbrojnih participacija naših nastavnika na stručnim skupovima za učitelje hrvatske dijaspore, koji se održavaju u Hrvatskoj. Postoji ta veza i komuniciranje s matičnom zemljom.

     Sve to imamo, ali moramo imati i ono što je najglavnije – djecu. Nadamo se da će se i to nekako popraviti u bliskoj budućnosti, jer demografski proces stalno oscilira.

     U održavanju škola te nastave na hrvatskom jeziku, u mjestima gdje živi hrvatska manjina, veliku ulogu ima Zajedništvo Hrvata u Rumunjskoj, organizacija posvećena očuvanju hrvatskog jezika, tradicije i kulture u našoj zemlji

     Gheorghe Iancov – generalni tajnik ZHR

     Jedan od glavnih ciljeva Zajednice Hrvata u Rumunjskoj je poštivanje prava hrvatske manjine na području obrazovanja. U tom smislu, rukovodstvo ZHR-a djeluje za kontinuitet obrazovanja na materi-njem jeziku u školama, počevši od predškolskih odgojnih jedinica do srednjoškolskih. Naime, glavni interes rukovodstva Zajedništva je očuvanje svih škola u selima hrvatske zajednice. To je izrazito važno jer se hrvatski jezik uči samo u tim školama. Poduzi-maju se brojne radnje kako bi se to postiglo. Jedno od takvih događa se prije početka svake školske godine, kada se predsjednik ZHR-a, koji je i zastupnik u Rumunjskom parlamentu, sastaje s rumunjskim ministrom obrazovanja te na temelju zakona odobravaju razrede s manjim brojem učenika. S druge strane, zbog dobre suradnje rukvodstva Zajedništva i ravnatelja škola u našim selima, radi se o Srednjoj školi Lupak i Dvojezičnoj srednjoj školi iz Karaševa, svake godine, kada se razrađuje projekt školovanja, obuhvaćuju se i razredi na materinskom jeziku. To je važno jer je broj učenika u tim razredima manji i svi predmeti se predaju na hrvatskom jeziku, a učenici bolje usvajaju hrvatski. Postoji mnogo drugih akcija koje možemo nabrojati, ali mislim da ove koje sam spomenuo dokazuju angažman Zajedništva Hrvata u održavanju škola u selima hrvatske zajednice.

Daniel Lucacela