Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Već sredinom prvoga mjeseca ove 2022. godine, zima je zagrizla kao rijetko kada do sada u našem kraju. Temperature su se spustile vrlo nisko. Hladno, ledeno, smrznuto.

     Vrijeme kada se ljudi zavuku u svoje tople kuće, uz peć, uz kamin, uz topli čaj i razmišljanje. Jer zima je godišnje doba kao stvoreno za razmišljanje, za meditaciju, za gledanje kroz prozor.

     Zaboravljeni život, nekadašnja zima u našoj karaševskoj zajednici bila je prava čarolija. Kao iz bajka jer je zbilja bilo bajkovito. Počevši od početka adventa, od misa zornica, sve bi se polako stišavalo. Na polju više nije bilo poslova, život se više odvijao u kući ili na salašima, ali isto unutra, uz toplu peć. Po kućama vrijedne ruke naših majki, baka, općenito svih žena i djevojaka vezle su i plele. Bilo je i kuća u kojima se tkalo, haljine, ćilimi, vreće, popruzi i druge odjevne predmete. Za to vrijeme muškarci su brinuli o ovcama, konjima, volovima, kravama, a oni koji su voljeli drvo izrađivali su preslice, stlbe I razne korisne alate potrebe oko kuće.

     Od početka prosinca, znači negdje od blagdana sv. Nikole pa sve do Božića, naši su stari u tim već zaboravljenim vremenima klali svinje, pripremali razne delicije od svinjskog mesa, stavljali meso na sušenje i dimljenje. Svaka je kuća imala barem jednu svinju. Sve je bilo domaće, i hrana je bila blagoslovljena za tijelo i dušu. Pred Božić su se kitile jelke, sve se polako stišavalo pred blagdana sve do blagdana Triju kralja kada je blagolosvlom kuća završavalo vrijeme božićnih blagdana.

     Nekadašnje su zime obilovale snijegom, po danu su se po sokacima čuli dječji smijeh i vika, svi su bili na sanjkama. Nije bilo toliko straha od prehlada, bakterija i virusa. Bili smo svi zdraviji, žilaviji.

     Poslije božićnih blagdana život se polako vraćao u onaj ritam od prije blagdana. Noći su još uvijek bile duge pa su žene organizirale, redom, u svojim kućama, sidenjke. Skupilo bi se više žena na tim našim karaševskim sidenjkama i češale su i prele vlnu. Bilo je veselo, jer osim rada rukama pričale su se priče i dogodovštine, smijalo se, pjevalo se ponekad i naravno, dobro se jelo. Domaća ukusna hrana, kuhani kupus, krumpir ispod cesta, krafne ili palačinke.

     Priče su bile zanimljive posebno djeci koja su znala ostajati duže budna samo da čuju čudnovate priče odraslih. Bilo je to druženje za dušu i tijelo. Sidenjke su se organizirale sve negdje do proljeća, odnosno do fašanjka, kada su se pokazivali prvi znakovi proljeća, kada su polako započinjali radovi u polju. Dobro se sjećamo, bilo je posla, kako doma, u kući, tako i na polju, na salašima, s domaćim životinjama. Ali taj je posao obavljan svakodnevno, i obavljali bi ga svi ukućani, neki doma, neki u polju. Otprilile su tako naši stari provodili duge i ponekad teške dane. Bilo je potrebno dobro se pripremiti za svaku zimu, drva za ogrijev su bila najvažnija, jer nikada se ne zna koliko će zima biti duga, a uz to “podrum“, špajc“ ili „klet“ je trebao biti dobro opre-mljen domaćim delikatesama, mesom, kobasicama, kiselom kapustom, krumpirima, rakijom, kompotima, kiseljicom i tako dalje. Da, sve to i još puno toga lijepoga, domaćega, ručnoga, činilo je naše zime za pamćenje.

     Ponešto je od toga ostalo i danas, iako su naša mjesta praznija. Ipak, oni koji su ostali ovdje trude se očuvati onu nekadašnju čaroliju naših zima. Pomognimo im i mi u tome, sačuvajmo duh naših nekadašnjih zima uz toplu vatru u ovim hladnim danima.

Maria Laţchici