Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Hrvatski srednjovjekovni tekstovi ostvareni su trima pismima i trima jezicima.

     S drugim riječima, Hrvati su u srednjem vijeku pisali latinicom, glagoljicom i ćirilicom i to na staroslavenskom (crkvenoslavenskom), starohrvatskom i latinskom jeziku. Srednji vijek je povijesni period koji konvencionalno počinje završetkom antike, odnosno padom Zapadnog Rimskog Carstva iz 476 i traje sve do Columbovog otkrića Amerike iz 1492., nakon čega nastupa novi vijek, odnosno renesansa ili preporod.

     Prvo hrvatsko pismo bilo je latinica, a prvi je jezik državnih dokumenata latinski, drugo je hrvatsko pismo glagoljica, a jezik crkvenoslavenski, dok je treće hrvatsko pismo hrvatska ćirilica. S vremenom je upotreba latiničnoga pisma ojačala u odnosu na glagoljicu i ćirilicu te je na kraju latinica pos-tala službenim hrvatskim pismom. Glagoljica se postupno povlačila na prostore na kojima su crkvene vlasti dopuštale služenje mise na crkvenoslaven-skom jeziku (na područje krčke i senjske biskupije), povlačila se također i ćirilica, a prevlast je dobivala latinica čiji je najveći reformator zasigurno bio Ljudevit Gaj u prvoj polovici 19. stoljeća.

Latinica

     Kada su Hrvati u 7. stoljeću došli u svoju današnju zemlju primili su kršćanstvo te su se susreli latinskim jezikom i s pismom – latinicom koja je na današnjemu hrvatskom prostoru bila u upotrebi i prije doseljenja Hrvata.

     “Prije, dakle, Slaveni ne imahu pisma, nego crtama i urezima brojahu i gatahu, jer bijahu pogani. Pokrstivši se, truđahu se slavensku riječ zapisivati latinskim i grčkim pismenima, bez sustava”, naveo je redovnik imenom Črnorizac Hrabar u svojem spisu O pisьmenêhь (O slovima) pri nastojanju opisivanja početaka pismenosti slavenskih naroda, a među njima i Hrvata nakon velike seobe naroda u srednjem vijeku. Primivši kršćanstvo, hrvatski su svjetovni i crkveni dostojanstvenici u tim početnim stoljećima pisali latinski. Prve pouzdane vijesti o ranoj povijesti Hrvata u novoj postojbini pružaju natpisi na crkvenom inventaru, oltarnim pregradama i nadvratnicima. Ti su natpisi prvi spomenici hrvatske pismenosti, a pojavljuju se u 9. stoljeću. Latinskim pismom – latinicom zapisuju se imena hrvatskih vladara. Od sačuvanih zapisa najstariji je onaj na Višeslavovoj krstionici (oko 800. godine). Latinskim jezikom i latinicom pisane su u ranom razdoblju hrvatske pisane kulture i kneževske isprave, a najstarija je Povelja kneza Trpimira iz 852. godine (sačuvana u prijepisima).

     Iako su u početku Hrvati latinicom pisali tekstove na latinskome jeziku, povijesni izvori iz 14. st. dokazuju da otada Hrvati latinicom bilježe i hrvatski jezik. Latinicom je zapisana Šibenska molitva, naj-stariji spomenik hrvatskoga pjesništva. Značajni latinički spomenici pisani hrvatskim jezikom su i Red i zakon sestara dominikanki i Korčulanski lekcionar. Premda je latinica pomalo preuzimala dominaciju u hrvatskome jeziku, tek će u 16. stoljeću prevladati u pisanim liturgijskim tekstovima, u književnosti i tekstovima administrativnoga karaktera u odnosu na glagoljicu. Hrvatski će latinični tekstovi tek u 19. stoljeću potisnuti i hrvatsku ćirilicu na svim područjima gdje se njome uglavnom pisalo: u Bosni i Hercegovini, Poljicama, u Dalmaciji te Dubrovniku i njegovoj okolici.

Glagoljica

     U stoljećima od 10. do 16., u bilježenju hrvatskoga i staroslavenskoga jezika snažno je prevladavala glagoljica, i starošću, i brojnošću, i vrlo važnom činjenicom da se za neke stare hrvatske ćirićne i stare latinične tekstove može dokazati da su prepisani iz još starijih glagoljičkih.

     Kada su 863. g. sveti Ćiril i Metod na poziv kneza Rastislava iz Carigrada krenuli u Moravsku uspostaviti crkvenu i državnu organizaciju, Ćiril je za Slavene načinio novo pismo – glagoljicu. Glagoljicom je sv. Ćiril zapisao prve slavenske riječi, tj. Proslov Ivanova evanđelja, a zatim i neke druge tekstove. Nakon Metodove smrti 885. i protjerivanja učenika Svete braće iz Moravske mnogi su se od njih sklonili u Hrvatsku te je tako Hrvatima prenesena baština Svete braće, tj. glagoljica, biblijski tekstovi i crkvenoslavenski jezik.

     Najpoznatiji spomenik pisan hrvatskim jezikom i glagoljicom je Bašćanska ploča nastala oko 1100. godine. U kamenu su glagoljicom i na hrvatskom jeziku klesane i Valunska ploča, Plominski natpis, Krčki natpis, Grdoselski ulomak, Senjska ploča, a od pisanih treba izdvojiti Vinodolski zakonik, Razvod istarski, Misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Misal kneza Novaka, Zapis popa Martinca. Bašćanska ploča, najstariji pisani hrvatski spomenik, čuva se danas u predvorju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Njezine replike mogu se vidjeti u mnogim kulturnim i znanstvenim institucijama pa i u samoj crkvici sv. Lucije u Baški na otoku Krku gdje je u 19. st. pronađena.

     Simbolični početak hrvatske pismenosti Bašćanska ploča pisana je glagoljicom, najstariji hrvatski zakonik, Vinodolski, napisan je glagoljicom, prva hrvatska inkunabula, Misal po zakonu rimskoga dvora, iz 1483. godine, otisnuta je također glagoljicom, a od devet hrvatskih inkunabula (prve tiskane knjige) šest su glagoljične. Mirno se može reći da bez glagoljičnih tekstova ne može se ozbiljno govoriti o procesima koji se zovu povijest hrvatske književnosti ili povijest hrvatskoga jezika.

Ćirilica

      Kada su slavenski narodi zamijenili glagoljicu grčkim pismom te ga uredili za slavenski jezik, i među Hrvatima, posebice na jugu Hrvatske, ali i u Bosni i Hercegovini, počelo se utvrđivati novo pismo, a to je ćirilica.

     Ćirilica je u Hrvatskoj u srednjem vijeku imala poseban razvoj te se naziva hrvatskom ili zapadnom ćirilicom, a naziva se još i bosančicom ili bosanicom. Ćirilicom se hrvatski jezik bilježi od XII. stoljeća na kamenim spomenicima, ali i na drugim materijalima, za liturgijske i druge potrebe. Ćirilicom su se u privatne i službene svrhe služili članovi poznatih hrvatskih obitelji: Frankopani, Zrinski, Keglevići itd., naravno uz glagoljicu i lati-nicu. Znali su je u tradicionalnim glagoljaškim sredinama i stoga se mogu vidjeti spomenici na kojima se glagoljica i ćirilica miješaju kao i one ćirilične koji imaju veću važnost u povijesti hrvatske kulture (Povaljska listina, Povaljski prag, Poljički statut, tiskana ćirilica u djelima bosanskih franjevaca).

     Najstarija ćirilična isprava na tlu današnje Hrvatske je Povaljska listina (1250.), s osnovnim tekstom iz 1184., a uz nju veću važnost u povijesti hrvatske kulture imaju i sljedeći spomenici pisani ćirilicom: Povaljski prag (oko 1184.), Poljički statut (u 15. ili 16. st.) te tiskana djela bosanskih franjevaca na ćirilici.

Ivan Dobra