Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Nemiri koji su u čovjeku, nešto su što je u nama prisutno bez našeg htijenja.

     Oni su osobito prisutni u današnjem čovjeku. Svima je očita prisutnost nemira u nama samima i u drugima. Čovjek nikako ne može potpuno izbjeći nemir. Iz tog probija i pitanje, koji je uzrok ljudskim nemirima i da li je moguće iz nemira uploviti u svoj osobni mir. Očito je također da se poslije toga i razočaramo. Očekivali mir u tome i tome a rodio se još veći nemir.

     Izgleda da je u ovo moderno vrijeme nemir više očitiji nego li ikada prije. Današnje nas evanđelje upućuje baš na put gdje bi čovjek mogao ući u iskustvo svojeg mira, a također nam govori i kroz što se ne dolazi do mira. A čovjek je slobodan da bira. Čovjek se treba odrediti prema Bogu. Treba izabrati što mu je najvažnije. U što se uko-rjenjuje njegovo život. U čemu vidi da mu dotječe smišljenost življenja bez obzira kakvo će biti to življenje.

     To je ta istina koju naglašava i druga Božja zapovijed: Nemaj drugih bogova. Niti je sve jednako niti je sve jednako vrijedno za čovjeka. Čovjeku je potrebno da se odredi prema tom svojem Naj-vrjednijem. Našom poslovicom reklo bi se: ne može se sjediti na dvije stolice. U kršćanstvu je taj osnovni princip, Bog ljubavi. I vjerovanje u Boga ljubavi određuje cijelo življenje. U svjetlu Njega procje-njuje se sav svemir. U svjetlu Njega određuje se moral i politika – sve.

     Često se život izjednači s imanjem. Koliko li je života žrtvovano imanjima! Možda bi se moglo reći da je novo vrijeme baš život žrtvovalo imanju i sad je ono najuočljivije nastupilo kao ekološka ugroženost, kao moralna ugroženost. Zar sve mo-derne prijetnje i nemiri ne izviru baš iz žrtvovanog života imanju?! Do jučer je ovaj navještaj (davanje prednosti životu nad imanjem) bio samo religiozni navještaj, religiozno opredjeljenje, bome danas je to postalo istina svakog čovjeka, cijelog čovječanstva. Do te svijesti došli smo tek kad je život doveden u pitanje uništenja.

     Možda nam sada postaje očito zašto se uvukao nemir u ljudski život. Iako su ljudi sitiji i obučeniji ipak su nemirniji. Dogodio se kolektivni grijeh, a i kolektivne posljedice. Dava-njem naglaska životu ne niječe se vrijednost onoga što treba imati (hrana, odjeća…). Ipak, hoće se reći da su sva ‘imanja’ u službi života a ako to nisu onda su štetna.

     Posjedovanje (imanje) je nešto neposredno, nešto sto svatko ‘dira’. Vrlo često se baš radi toga ljudi ‘zatrpaju imanjima’ i nikada ne dođu do iskustva istinskog života i mira. Ne dolaze do svojega duševnog i životnog mira. Kao što je život, smisao u dubini tako je i mir u dubini. Istinski mir može biti tek ako je život oslonjen, ako mu je gospodar Ljubav. Vjera u ljubav je vjera u Apsolutnoga i sve što smeta toj vrijednosti otklanja se.

     Život kao i ljubav traži Apsolutnoga i apsolutno vezanje, a zato se dobiva istinski mir. Zato je i nemoguće imati dvije najvažnije stvari. Tada je čovjek izgubljen.

     Najvažnije je uvijek Jedno – Jedan. Vjera u Božju apsolutnu ljubav daje smisao životu i omogućuje da se život razvija do svoje punine. Ipak smo mi uza svu svoju brigu Božja briga. Uspostavimo istinski odnos s Bogom, to će značiti i upoznavanje samog sebe. Tako ćemo steći sigur-nost bez obzira na sve promjenjivosti ovoga brzo mijenjajućeg svijeta.

Dr. theol. Davor Lucacela