Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Parabola o ocu i dva sina je unikat poruke, sadržaja i forme.

     U njoj je sažet odnos prema roditeljima i roditelja prema djeci, kao i odnos među braćom. Ovo je parabola, što znači ne povijesni slučaj, ali je istina cijelog ljudskog roda. Ova parabola je u svim ljudima, i poziv svim ljudima. Sva tri lica iz parabole su u nama, barem povremeno, a ponekad je pojedino lice dominantnije.

     Otac - majka bezuvje-tno ljube bez obzira na kvalitete djeteta. Drugi više nitko. Svi nas prihvaćaju ako “odgovaramo” njima. Takvi su i braća i djeca i žena i muž. Samo otac i majka prihvaćaju dijete kad je i kao “svinja”. Zato čovjek treba oca i majku bez obzira na svoju odraslost i obitelj. Uvijek mu je očinska kuća njegova kuća. Tu je njegovo mjesto pa bio pravedan ili nepravedan. Mi ljudi nismo vezani za očinstvo i majčinstvo radi nemoći, nego radi ljubavi.

     Roditelji nas uvijek ljube bez obzira kakvi smo. Najvažniji je doživljaj roditeljske ljubavi. Ta ljubav polaže temelj da se čovjek osjeća “ad home” (kod kuće). Jedna indijska priča - priča kako je jedna majka bila nezadovoljna svojim sinom. Molila je Boga da ju oslobodi sinovljevih nedaća i da ga obrati na pravi put. Predloženo joj je da je jedini način da joj ga istrgne iz sjećanja, pa će tako prestati sve njezine muke. Majka to nije prihvatila. Voljela ga je imati uz sebe pa i kad s njime nije bila zadovoljna i kada je podnosila sve patnje i poruge. To je roditeljska ljubav. Braća - djeca: rastu u istoj ljubavi i brizi, ipak različito uzrastu. Njihovi putovi i osjećaji nisu isti.

     Roditelji, djeca vam neće biti ista, makar ih vi ljubili istom roditeljskom ljubavlju. Svakoga se jednako ne primi roditeljska ljubav, iako ona nikada ne propada. Roditeljska ljubav “oživi” baš u kriznim časovima ljudske egzistencije. Roditeljskoj ljubavi (kući) čovjek se uvijek može vratiti. Tamo je sigurna ljubav. Isto tako se roditeljima isplati ljubiti pa i kad izgleda da je sve izgubljeno. Roditeljska ljubav uvijek je otvorena. Ona uvijek čeka da se daruje. Svijest braće i sestara: Bratstvo nikada nije iste ljubavi, i može se pretvoriti u interesnost, pravilo, formalnost. Odnos “korektnog” brata i “grešnog? Više to nije odnos bratstva i ljubavi nego pravednosti. Odlutali brat ne vraća se očinskoj kući radi pravde nego radi ljubavi. Samo ga ljubav može prihvatiti i sačuvati u životu. Odlutali sin je postao svjestan očinske ljubavi.

     On ima oca, on vjeruje ocu, on se nada ocu. Pravedni sin ima gospodara a ne oca. On je pravedan ali bez ljubavi, odlutali je grešan ali još u njemu nije umrla vjera u ljubav i oprost. Korektni sin još nije svjestan niti očinstva niti sinovstva. On je dobar, ali mrtav. U njemu nema ljubavi. Svijest svoje krhkosti i slabosti otvara mjesto ljubavi, potrebu drugoga. Bog se u Evanđelju pokazuje najviše kao Bog praštanjem. Praštanje ne znači priznavanje zla nego spašavanje od zla. Isus u paraboli ne hvali grijeh nego ljubav. Ljudi smo kakvi jesmo, grešni i samo nas ljubav može vratiti i vraćati na pravi put. Samo ljubav može održati na životu.

     Pravda ne može zamijeniti ljubav, niti su istinski ljudski odnosi zasnovani na pravdi nego na ljubavi. Pravda ne smije potisnuti ljubav i bratstvo. Možda i postoji odnos pravde u bratstvu, ali ne u roditeljstvu. Roditelji prema djeci ne postupaju prema pravdi nego prema ljubavi, prema unutarnjoj potrebi. “Volim i bolesnog i zdravog, i onog na putu i onog kod kuće, i onog na slobodi i onog u zatvoru”. Božja ljubav je objavljena kao roditeljska ljubav. Takav je Bog objavljen u Bibliji. On je kao otac i majka. On ljubi, on drži na životu, on ne odbacuje, on se svakome čovjeku nada. Sve nas Bog čeka u svojoj ljubavi.

Dr. theol. Davor Lucacela