Početna arrow Hrvatska Grančica arrow Obicaji i tradicije arrow PROLJECE I PRISADIVANJE VOCKI arrow Hrvatska grancica arrow Obicaji i tradicija 
Arhiva članaka Hrvatska grancica Obicaji i tradicija

PROLJECE I PRISADIVANJE VOCKI PDF Ispis E-mail
Tuesday, 26 April 2022

Odmah na početku mjeseca marca slavi se Martisor, lijep običaj u našoj zemlji, a i u nekim susjednim zemljama.

     No, u marcu može da napada veliki snijeg, ali i da iznenada otopli kao da je već ljeto. Mjesec marc u našim narodnim i usmenim predajama predstavljen je kao mjesec varljive prirode i vrlo nepredvidljiv.

    Čas može biti sunce, lijepo, toplo, a onda iznenada pada kiša pomiješana snijegom. I još nešto je vrlo često u marcu, hladni vjetrovi. Sve je vrlo promje-njivo. Sam naziv mjesec marca dolazi od ratnog božanstva Marsa (Marte), kao da se bori sa svim silama prirode odakle i tolika promjenjivost i bučni vjetrovi. Ipak, unatoč svemu proljeće je već tu. Prvi poljski cvjetovi otvaraju svoje pupoljke u polju i vrtu. Prvi desetak dana marca sve je u znaku cvijeća koje se poklanja ženama. Sve cvate i željno očekuje zatopljenje.

    I dva velika blagdana su u marcu, 19. ožujka je blagdan Sv. Josipa, a 25. ožujka je blagdan Blagovijesti, veliki blagdan za sve kršćane, za koji obično idemo na prvo hodočašće u godini, u svetište Marije Čiklove.

  277314715_5209317042463973_9093821548063908663_n.jpg  U marcu je posebno lijepo u našem kraju na bregov, na salašima. Mala ili veća stada ovaca i malih jagnjaca mirno pasu našim bregovitim krajevima. Počinju poljski radovi, trvi se bokluk, ore se, čiste se livade, krne se plotovi, sve je u znaku buđenja i obnove.

    I tako, idući ovoga mjeseca prema svojem salašu, naišla sam na tri vrijedna i marljiva Lupačana, gospon Marijan, gospon Milja i gospon Mikola. A sreli smo se ispod oreja lupačkog kantora, kod njegovog salaša, u kraju zvanom Štrkovac. Sunčana i topla subota, dva stada ovaca i jagnjaca mirno i spokojno pasu, a spomenuta gospoda uživa u dobro nam poznatoj hrvatskoj Franck kavici i veselo razgovaraju. Velika mi je radost i znatiželja bila vidjeti i čuti da govore o prisađivanju voćki. Na stolu je bilo mnoštvo mladih sadova raznoga voća, čirešnje, jabalke, kruške, praske.

     Za mlađe čitatelje naših novina treba spomenuti da prisađivanje voćki nije nimalo lak posao. Treba se pripremiti sa svime što treba (dobri sadove, šipke, loj i još toga) i onda vrlo pažljivo na vrhu razrezati stablo na kojem se stavlja mladi sad. I naravno sve blagosloviti i moliti Boga da se mladi sad uvati.

     Vidjevši spomenute Lupačanje kako veselo i marljivo raspravljaju o prisađivanju zamolila sam ih za sliku što su oni i prihvatili, i zahvalna sam im na tome. I važna je to stvar, jer danas, kada su naša mjesta poluprazna, kada je većina mladih i onih srednje generacije otišla izvan zemlje, vidjeti naše sumještane koji su tu i dalje marljivo rade i sade po livadama znači nada, znači nastavak života i svega onoga što su nam ostavili naši stari. Znači opstanak naših sela, salaša i cijelog naša kraja.

     Izgledalo mi je da prisađivanje koje su oni pripremali kao pomladak cijeloga kraja, ulaganje u budućnost, ulaganje u život i dobrobit onih koje će brati te plodove. A u ovim vremenima epidemije, krize i rata, naš kraj izgleda kao mali raj, miran, blagi bregovi, šume, livade, salaši. Mnogi bi voljeli imati to što mi imamo. Moramo biti zahvalni Bogu i našim starima što su nam to ostavili. I da to čuvamo i mi za sljedeće generacije. Jer ne kaže se uzalud: dome, slatki dome! A ja bih dodala: slatki dome i salašu!

     Dao Bog da sve što su spomenuti marljivi Lupačanje prisadili lijepo se uhvati i da sljedeća slika bude isto s njima kako beremo slatke plodove.

Maria Laţchici

 
« Prethodna   Slijedeća »

FrontPage